28. lipnja 1914. u Sarajevu ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand

Događaj koji je nedvojbeno obilježio početak kraja jednog dugoročnog mirnodopskog razdoblja u povijesti Europe sasvim sigurno predstavlja atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda, počinjen u Sarajevu 28. lipnja 1914. 

Kompleksnost tadašnjih političkih odnosa, produbljenih etničkih podjelama na jugoistoku Europe, izbila je u prvi plan slijedom događaja koji su doveli do prvog velikog svjetskog sukoba. Po završetku Balkanskih ratova iz 1912. i 1913., krojitelji vanjske politike Kraljevine Srbije kao i veći dio srpskog javnog mnijenja pokazivali su, uz podršku Ruskog Carstva, sve veću razinu agresivnosti prema Austro-Ugarskoj monarhiji. Štoviše, pojedini elementi u institucijama vlasti radili su na osporavanju, po potrebi čak i oružanim sredstvima, Habsburške vlasti u Bosni i Hercegovini na koju je u predvečerje rata bila usmjerena velikosrpska tendencija za ekspanzijom.

Dvadeset osmog lipnja 1914. nadvojvoda Franz Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije, koji je nazočio velikim manevrima vojnih postrojbi u Bosni i Hercegovini, posjetio je Sarajevo. Kad se nadvojvodina povorka uputila prema gradskoj vijećnici, Franz Ferdinand je izbjegao bombaški atentat koji su pripremili pripadnici organizacije „Mlada Bosna“. Međutim, na povratku on i njegova supruga, vojvotkinja Honeberg, likvidirani su hicima drugog atentatora Gavrila Principa.

Atentatori Nedeljko Čabrinović i Gavrilo Princip bili su austrougarski državljani srpske narodnosti i pripadnici udruženja „Mlada Bosna“, čiji je osnovni cilj bio pripajanje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji. Ubojstvo prijestolonasljednika bila je tragična epizoda sukoba političkih koncepata koji su kulminirali 1914. Sukobljavanje je kao i 1908. i 1909., kod Bosansko-hercegovačke krize, sučelilo Austro-Ugarsku monarhiju i Kraljevinu Srbiju, ali ovaj put sukob je doveo do općeg rata. Austro-Ugarska nije imala dokaza o neposrednoj sukrivnji srpskih službenih krugova u pripremanju atentata. Tek nakon rata otkrivena je uloga tajnog srpskog udruženja „Crna ruka“ i njegova vođe, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, šefa obavještajne službe glavnog stožera, ali i protivnika tadašnje srbijanske vlade.

U srpnju 1914. bečka je vlada znala samo to da su atentatori nabavili oružje u Beogradu i da im je pogranična straža pomogla pri prijelazu granice. Za to je srpska vlada mogla biti neizravno odgovorna jer, vjerojatno obaviještena o uroti, nije učinila sve potrebno da spriječi akciju urotnika. S druge strane, na energičnu i neposrednu akciju Austro-Ugarsku je navela unutrašnja politika. Nezadovoljstvo Slavena unutar monarhije bila je opasnost za njezin opstanak a izostanak odlučne akcije nesumnjivo bi bio poticaj za djelovanje skupina iz redova drugih naroda. Kako bi takvu opasnost otklonilo, vodstvo monarhije se odlučilo na obračun sa Srbijom kojim bi istu trajno uklonilo kao opasnost po vlastiti opstanak. Budući je bilo teško napasti protivnika bez upozorenja, Austrougarska vlada pripremala je ultimatum kako bi zatražila zadovoljštinu i odštetu zbog sarajevskog atentata. Tekst je pripreman na način da je Beč mogao biti siguran kako će srbijanska vlada odbiti ultimatum. Uz pronalaženje i kažnjavanje svih sudionika atentata, bečka vlada tražila je od srpske da osudi propagandu koja se na njezinu teritoriju vodila protiv Austro-Ugarske, raspusti udruženja koja se posvećuju političkoj propagandi i primi austrougarske činovnike koji će sudjelovati u ukidanju „prevratničkih gibanja“. Nota je predana srpskoj vladi 23. srpnja i dan je rok od 48 sati za odgovor, bez pregovora ili rasprave.

Srbija je velikim dijelom, uz neka ograničenja, prihvatila zahtjeve, ali je odbacila klauzulu koja je predviđala djelovanje austrougarskih agenata na srpskom teritoriju. Bez opširnijeg ispitivanja, Austro-Ugarska je prekinula diplomatske odnose. Unatoč savjetima Velike Britanije da otpočnu izravni pregovori Austro-Ugarske i Srbije kojim bi se riješila nastala kriza, 27. srpnja sastavljen je tekst objave rata koji je slijedeći dan brzojavno predan srpskoj vladi.  Time je atentat u Sarajevu postao izravni povod koji je u slijedu događaja doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata. Suprostavljeni politički koncepti, temeljeni na neriješenim nacionalnim odnosima, potvrdili su svu kompleksnost stanja u jugoistočnoj Europi koje se nakon rata dodatno intenziviralo. Na taj je način prestala dugoročna prisutnost dinastije Habsburg u hrvatskim krajevima što je u konačnici dovelo do novih društveno-političkih nestabilnosti i sukoba.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here