Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Makru triba restaurirati!

Vozi dida Joze unuka Roka na motoru, krenuli iz Makra prema Velimom Brdu panoramski, da did pouči unuka o urbanizmu

Prolaze kraj stare ruševine u Makru, pa pita unuk dida zašto je neka kuća srušena? Misli se dide što ditetu reć, kako mu objasniti da je to katolička crkva sv. Ivana Krstitelja u Makru koja stoji devastirana desetljećima, pred očima katolika, Hrvata.
– Roko moj, ova kuća je nastradala za vrime potresa 1962. godine, srušila se i nije bilo šoldi  da se obnovi, govori dide.
– Dobro dide, a jel’ upravljanje nacionalnim razvitkom monopolno pravo lokalne zajednice da se ovakve kuće obnove, ovuda šetaju turisti, nije li ružno vidjeti ovakav devastirani objekat?, Roko ce didu u cugu.
– Dobro sinko kada inzistiraš, idemo malo stati da ti dide objasni neke detalje. Staju s motorom i silaze u obilazak srušene građevine. Dide veli unuku da će mu otkriri neke tajne , al’ da ne smije nikom drugom priniti, ni materi, ni babi, ni ćaći. – Dobro dide neću, obećavam, uvjerljivo će Roko.
– Ovo ti je sinko Crkva, u kojoj se molilo Boga. Crkva je Svetog Ivana Krstitelja, mještana Makra. Izgrađena je i evidentirana u Ulošku 407 Katastarske općine Makar – Makarska, danas se vodi kao čestica Vinograd i vrt u Puharići, govori dide.
– Dide, a zašto crkva nije obnovljena, ako se srušila 1962. godine?, pita naivno Roko.
– Nije bilo šoldi Roko, odgovara dide.
– Nas je časna učila da je Ivan Krstitelj svetac, pustinjak iz Jordana, koji je krstio one što su se kajali za grijehe, navodi Roko.
– E sinko vidiš ovi ovdje naši u Makru ne žele se još pokajati za grijehe, pa nisu obnovili srušenu crkvu, njima ti je još u glavi antifašizam, a od njega žive, imaju penzije kao pravni sljednici. Njima ti je Kornjača doveo vodovod, asfalt, struju, telefon, sve im obnovio imaju i veliko boćalište na kojem griše, njih crkva ne zanima, pa je nisu ni obnovili. Sine Roko njih je kršćansvo zaobišlo od 1945. godine do 1991. godine, od Hrvatske do Hrvatske, oni su propagirali Orjunu i Jugoslaviju, klicali komunizmu, ozbiljno će dide Joze unuku Roku.
– Dide časna je pripovidila da je sv. Ivan bio zaštitnik krojača, glazbenika, kožara, krznara, vunara, zatvorenika, gostioničara, značajno će Roko.
– E ne znam ti ja evanđelje baš dobro, morat ćemo babu priupitat, al’ se slažem s časnom. Samo nije mi jasno kao to da sveti  Ivan štiti  kožare, kada su Lalići ka kožari iz tučepske Moće, pokrali  vladinu donaciju, dva kamona kože za opanke i nakon toga suđeni na zatvorsku kaznu, pa pomilovani od Beograda i postali makarski antifašisti, dide naglas postavi sam sebi pitanje, a unuk Roko ga zabrinuto promatra.
– Dide jel bi trebala Turistička zajednica Grada Makarske obnoviti ovu Crkvu sv. Ivana u Makru?, opet će naivno Roko.
– Kornjača ti nije vjernik, on je sin Anke partizanke, mali Kišin po plemenu Buljana nije vjernik, ali po didovoj lozi iz Olova triba bi biti, šef urbanizma Kazanova se poturčio, njemu je sve svjedno, ridikul  Ćonćo, iz urbanizma što pojašnjava boje prostornog plana je antifašist, ova šefica turističke zajednice daje nade nakon što je otišla previše u livo, pa je izbacilo desno,  postala i Bojnica naše vojske, ona bi mogla postrojit Kornjaču, Kazanovu, Kišina malog, Uju, Ćonću, Grobara i skupiti šolde za Crkvu u Makru obnoviti, govori dide.
– Restaurirati dide, crkva postoji triba je samo restaurirati, mudro će unuk Roko. Završili raspravu oko Crkve u Makru i nastavljaju vožnju motorom dide i unuk Roko. Stigli u Veliko Brdo, dide pokazuje dvije lijepe vile s bazenima unuku Roku i pripovida mu: “Ako budeš dobro učio i postaneš doktor, upišeš se u kradeze, organiziraš suradničku mrežu kleptomana, preuzmeš ravnanje bolnicom, organiziraš Ukrajinke, izmjeniš Prostorni plan, zaobilaznice oko grada, dislociraš žičaru, pretumbaš Glavicu, kupiš stan na rivi za bolnicu, a ti u njemu živiš, tek onda gradiš vile na periferiji, preko svog građevinskog poduzeća, koje staviš na ime svog pouzdanog radnika. Nakon toga ide novo tumbanje, prostornog plana, Platna- Osejave, malo se narod buni, piše peticije, drži govore u saboru, al na toj pljačci mali Kišin polaže prijemni uz malog Nemčića, tako im Kornjača odredio”, završava monolog dide Joze, unuku Roku.
– Dide ništa te nisam razumio, zabrinuto će Roko.
– Idemo mi do Srdelice kupit babi skuše, pa uz planinu, dosta si me danas upila, smijuljeći će dide unuku Roku. Provoza dide unuka sve do Tučepi da vidi unuk do kuda se sve pitura i od kuda će se moći žičarom na Biokovo. U povratku,iz Tučepa zapazi unuk velike zidove i malu vilu na predjelu Volicije. Pita didu da što je ono tamo?
– E lipo si to zapazio, to ti je sinko hacijenda glavnog vatrogasca, prošle godine ulovilo cijelu zločinačku na okupu.  E moj Roko, da ih sada ne bi ulovili  na okupu, vatrogasac digao velik zid, ka u meksičkim sapunicama, ozbiljno će dide.
– Dide ja sam gledao meksičke sapunice u kojima narko bososvi imaju velike zidove oko kuće i stražare s puškama, pametno će Roko.
– E vatrogasac i kornjača su  kopirali projekat iz Meksika, njima su stražari bivši milicajci, ajmo mi do Srdelice Roko moj, zbori dide.