FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (93) Tko su Jelka Miličević, Branko Kolobarić, Vilim Primorac…?

Međunarodni istražitelji kriminalnih aktivnosti Jugoslavena i grupe okupljene oko njega analizirajući stupove moći na kojima stoji kriminalna organizacija Jugoslavena Čovića dolaze do palete raznolikih imena i likova koji impozantno zvuče kada im se pobroje funkcije i osobni kapital

Imena poput Vjekoslava Bevande, doktora Ante Kvesića, Miroslava Ćorića Tokmaka, Branka Kolobarića, Ante Vidačka i sličnih. Naravno, ako bismo s ovog popisa izostavili Borjanu Krišto, Matana Žarića, Barišu Čolaka, Radu Bošnjaka, Eugena Ćubelu, Ivicu Drežnjaka, Marina Raspudića oni nam to nikada ne bi oprostili. Svima u Hercegovini i Bosni je jasno da je popis znatno duži. 

9 .JELKA MILIČEVIĆjelka1 - FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (93) Tko su Jelka Miličević, Branko Kolobarić, Vilim Primorac...?

Jelka Miličević rođena je 10.9.1960. godine u Đakovu, Republika Hrvatska. Ekonomsku školu u Mostaru završila 1979. godine, te diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Mostaru 1983. godine. Od 1996. do 2011. godine stekla je više certifikata: revizora i računovođe, za izradu analize, poslovnih planova, ocjene i investicijskih programa i restrukturiranja gospodarskih subjekata, za ovlaštenog internog revizora specijalista za područje banaka i ostale financijske institucije. Posebnu diplomu za financijsku muljažu  je stekla u SOKO-lu i to na temu „kako ukrasti novac“. Od 1984. do danas obnašala je više bitnih dužnosti, između ostalih, bila je istraživač I, II i voditelj projektnog tima u SOKO Vazduhoplovnoj industriji d.d. Mostar, rukovoditeljica računovodstva i financija u JAS d.o.o. Mostar, suradnica Ekspertnog tima za privatizaciju Vlade Federacije BiH (1996.-1997.), direktorica Soko Financije d.o.o. Mostar, direktorica interne revizije u Hrvatskim poštama d.d. Mostar, članica Upravnog odbora Agencije za bankarstvo Federacije BiH i predsjednica Odbora za reviziju u “Aluminiju” d.d. Mostar. Protiv Jelke Miličević podnesena je kaznena prijava mostarskom županijskom tužiteljstvu. Bila je osumnjičena za zlouporabu službenog položaja u Sokolu u kojem je radila od 1988. godine. U izvješću financijske policije stoji kako je Miličević, kao predsjednica Komisije za popis imovine Sokola, između ostalih, ovoj tvrtki nanijela štetu od 770 tisuća maraka. Komisija pod njenim ravnanjem procjenjivala je vrijednosti objekata u privatizaciji, ali nije sačinila zapisnik niti prezentirala kriterije na temelju kojih su procjenjivali vrijednost, a glavni kriterij kojim se vodila bila je korist Dragana Čovića, podrazumijeva se protiv hrvatskih interesa i za njegov džep. Ako pak drugarica Jelka kaže da nije tako neka se javi nadležnim institucijama države u kojoj postoji vladavina prav pa ćemo joj dokazati da mulja i da ima prste duboko u medu.

“Osnovni princip nije bila tržišna nego knjigovodstvena vrijednost, a to je bio taj dio mog posla tada”,

ističe Miličević uvijek pravdajući se, a kad se znade da je knjigovodstvenu vrijednost upisivala ista ekipa, što se drugo moglo očekivati osim krađe i lopovluka, a možda Jelka ne bi ništa ni uradila da je „jadnicu“ nisu nagovorili. Jao ti ga Hrvatima u Bosni i Hercegovini sada kad je kao ministrica financija u Federaciji odradila mandat i zamračila dio proračunskih sredstava u Jugoslavenove džepove. Redakcija portala www.mega-media.hr podsjeća ministricu Miličević kako se nakon svakog mandata može uraditi revizija. Miličević nikada nije odgovarala za sudioništvo u nestanku Sokola. Nikada optuženica, uvijek samo svjedokinja i to kao „stručnjakinja“. Voljeli bismo da institucije za koje se toliko lažno „zalaže“ ćiriličar Dragan Čović rade svoj posao, da predmeti u Tužiteljstvu ne stoje po 15 godina, da se ne gube kad se sud preseljava. Ćiriličarevi ministri drže pravosuđe i financije 20 godina. Grad Mostar je pod njegovom kontrolom. Odanost je to s cijenom. Poznato je kako Jugosloven Čović cijeni lojalnost i poltronizam unutar svoje grupe. Već dugo se dobro revanšira onima koji ga štite i drže na vlasti. Neki kao zaštićeni svjedoci, neki kao sudionici u kriminalu. Posljednjih se dana ćiriličar smije na jumbo plakatima diljem Bosne i Hercegovine pred listopadske izbore s porukom „Narod i domovina“.  Koji je Čovićev narod i domovina? Onaj iz Beograda ili neki drugi postavlja pitanje redakcija portala www.mega-media.hr?

Do smijeha nije nekadašnjim radnicima Sokola, kojim je Čović dugo vladao, suvereno sve dok ih nije osiromašio i doveo da socijale. Gigant SOKO više ne postoji. Radnika više skoro da i nema, tek rijetki koji još uvijek pokušavaju doći do svojih prava. Zamislite samo kakav je mentalni sklop i srce Jugoslavena Čovića kad je desetke tisuća Hrvata Mostara i Hercegovine ostavio bez posla za svoje diktature.

Cijenjeni čitatelji portala www.mega-media.hr i dragi Hrvati, gdje god se nalazili dok čitate ove retke, prosudite sami, je li ovo lider kakvog zaslužuju Hrvati, ili je kukavičje jaje Hrvatima u njedra ubačeno.

Priča o ćiriličaru Čoviću i Sokolu traje već više od dva desetljeća. Prvi čovjek SOKO-la postao je 1992. godine. I u tim vremenima neki ga ne pamte po dobrom. U lipnju 1993. godine tražio je od zamjenika upravitelja logora Heliodrom, da se “za potrebe Zrakoplovne industrije SOKO Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a s ciljem obavljanja određenih poslova”. Sead Tabaković bio je logoraš. Kaže kako su svaki dan išli na prisilan rad. Viđao je Dragana Čovića s tajnicom svako jutro.

Kada je prestao rat, prestao je postojati SOKO. Osamnaest njegovih objekata prodano je za 900 tisuća maraka. Imovinu Sokola kupovali su ljudi koji su rodbinskim, poslovnim ili stranačkim vezama bili izravno povezani s Jugoslavenom Draganom Čovićem. Što je pokazala istraga financijske policije? Istraga je trajala dugo, suđenje vrlo kratko. Nakon što su podnesene kaznene prijave, pod istragom je bilo na desetke osoba umiješanih u sumnjivu privatizaciju, raspačavanje i otimačina Sokola. U vrhu istrage uvijek je bilo jedno ime Dragan Čović. Poslije njega, nakon što je rekonstruirano zamršeno klupko odnosa, veza i poteza, spominjala su se imena osoba koje su smatrane najodgovornijima, poput Mile Gadžić, predsjednice Agencije za privatizaciju HNŽ-a. Nakon nje, Branko Kolobarić, direktor Soko Vita, jednog od poduzeća nastalih na zgarištu Sokola, kum Dragana Čovića. Bila je tu i Jelka Miličević, članica Komisije za reviziju, jedna od kupaca imovine Sokola danas ministrica financijs Federacije BiH i nositeljica liste za Federalni parlament na listopadskim izborima 2018. godine. Zatim Vlado Čuljak, pomoćnik izvršnog direktora Sokola, danas direktor Zavoda za zapošljavanje HNŽ, čiji su lik i djelo opisani u nekim od naših ranijih feljtona, Ante Vidačak Mistrija, Miroslav Ćorić Tokmak, još jedan kum Dragana Čovića i mnogi drugi. Svi koji su sudjelovali u sumnjivoj privatizaciji Sokola žive ugodno, nagrađeni državnim sinekurama i bez egzistencijalnih problema. Neki za Jelku Miličević nikada nisu ni čuli, no njene veze s Jugoslavenom Čovićem su poznate, dugogodišnje i čvrste. Temelje se na Sokolu, naravno. To je, valjda, bio i ključni razlog što ju je predsjednik HDZ-a izabrao za ministricu financija i što ju danas za izbore postavlja za nositeljicu liste u Federalnom parlamentu.

Posebna priča je suprug Jelke Miličević koji je dugi niz godina voditelj svih većih investicijskih projekata u JP Elektroprivreda HZ HB i nije baš malo zaradio. Samo je uspio par privatnih projekata ugraditi, svaki po par milijuna eura.

  1. BRANKO KOLOBARIĆ kolobaric - FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (93) Tko su Jelka Miličević, Branko Kolobarić, Vilim Primorac...?

Branko Kolobarić, zamjenik generalnog revizora Ureda za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine, diplomirani je ekonomista  s dugogodišnjim radnim iskustvom, koje je stekao dok je radio u SOKO-lu za vrijeme Jugoslavije. Posjeduje certifikate iz područja računovodstva, financija i revizije. Branko sve radi u rukavicama i iz sjene kao pravi Jugoslavenski beogradski operativac. Tako Branko i Dragan uspješno varaju hrvatski narod punih 25 godina i predstavljaju se kao zaštitnici hrvatskog naroda. Za Branka Kolobarića  mnogi tvrde da upravlja Ćiriličarem Čovićem te da nosi bilježnicu s kadrovskim rješenjima koja odrađuje Jugoslaven Dragan. Rodom je iz Mamića odakle je i pokojni Jozo Martinović, prvi ministar financija RH, koji je transferirao jugo dinare u Hercegovinu, konkretno za Mostar YU dinara u protuvrijednosti  50 milijuna maraka, koje su poslužile ratnom profiterstvu. Kolobarić je u SOKO-lu prije rata radio sa Čovićem, Antom Vidačkom, Miroslavom Ćorićem i Vjekoslavom Bevandom. Branako Kolobarić je poslije rata, preko Prlića i Tomića, tada visokopozicioniranih u Vladi HR HB, postavljeni za rukovoditelja SOKO-la i strojevi koji su ostali netaknuti u SOKO-lu po odlasku JNA i rezervista. Branko Kolobarić organizira transport tih strojeva za Pančevo. U to vrijeme imao je odličnu koordinaciju s Antom Jelavićem poručnikom te su mogli raditi što su htjeli i kako su htjeli. Tijekom rata gore navedena grupacija trgovala je ljudima i oružjem je s Armijom Bosne i Hercegovine i Vojskom Republike Srpske. Prodali su i sve rezervne dijelove za Boeing, dijelove za helikoptere, avione tipa Galeb, odnosno sve što su imali proizvedeno za poznate naručitelje. Novac od prodaje je lijegao na njihove račune u inozemstvu, a isti su koristili za otvarenje novih poduzeća iz raznih branši. Svoja novootvorena poduzeća su protažirali i štitili preko institucija u kojima su radili. U jednom trenutku došlo je do neslaganja između financijskih klanova Prlića i Jelavića. Kolobarić i Čović su se „priklonili“ Hercegovina holdingu i ekipi poručnika JNA Ante Jelavića, a u biti su bili time infiltrirani kao trojanski konj. Tako je Kolobarić postao predsjednik nadzornog odbora Hercegovačke Banke, žena mu Ankica direktorica poslovnice Mostar, brat visokopozicionirani djelatnik Banke. U biti ,oni su pratili rad i razvoj Banke i javljali Prliću, Tomiću i Kutli stanje. Kad je Hercegovačka banka pokupila poslovno i financijsko tržište, oni su pokupili što se da pokupiti i dali signal Prliću, Tomiću, Stojiću da s visokim predstavnikom Wolfganogom Petričem upadne u Banku i uništi ju. Kolobarić nakon toga odlazi raditi  u Sarajevo u Državnoj agenciji za reviziju, brat u Hypo banku, a supruga i dalje ostaje raditi reviziju pri Hercegovačkoj banci.

Za vrijeme rada u ZI SOKO od 1994. godine pa dalje, vradio je sa ekipom sustavnu pljačku imovine giganta i obezvrijeđivanja iste. Supruga Ankica Kolobarić radila je u Croatia banci u Metkoviću, na čiji račun su prebacivali novce na osnovu divljih, izmišljenih faktura (npr.800.000 DEM za konzalting usluge za inženjera Bevandu). 1996 godine su s „grudskom logistikom“ dogovorili proizvodnju minobacačkih granata za vojsku. Bruno Stojić je imenovan za šefa vojne proizvodnje. Također je preko Prlića i Tomića organizirana firma Eurobus, za proizvodnju autobusa. Vlasnik Eurobusa je postao tajnoviti Rus, koji je bio i suvlasnik Croatia busa Zagreb. Uglavnom se radilo o samoj pljački i prijevari s mozgom u Beogradu, u centrali KOS-a. Izvršitelji s Brankom Kolobarićem su se pljačkom obogatili, stekli moć u novcu, preko koje i dan danas kontroliraju političku situaciju u BiH.

Privatizacija SOKO-la je odrađena preko bezvrijednih certifikata, uz obezvrijeđenu vrijednost poduzeća. Tako su dvije hale SOKO-la „privatizirane“ za 300 tisuća KM u certifikatima, zatim „založene“ kod banke, banka ih „procjenjuje“ na 20 milijuna KM i tom poduzeću na temelju hipoteke daje 10 milijuna KM kredita.

Kolobarić je bio svestran te kako bi zadovoljio svoju pješadiju, ali i pojačao osobne financije, tako je firma Jastreb, u vlasništvu Stjepana Kolobarića, radila i šverc cigaretama na terenu, a uz dogovor s Marijanom Primorcem zvanim PRNDELJ i vlasnikom poduzeća PRIMORKA d.o.o. Široki Brijeg koja je kroz rat preko šverca cigareta i ostalog zaradila približno 500 milijuna maraka. Dok su ostali Hrvati ratovali za obranu hrvatskih prostora Primorac je skupa s Kolobarićevim pulenima na tom hrvatskom teritoriju zarađivao milijune. O PRIMORCI postoje kubni metri dokaznog materijala. Poduzeću JASTREB, utvrđena je utaja poreza u iznosu 9 milijuna KM, ali je to podmićivanjem izglađeno. KOBAKO Posušje, Polićtrans Posušje, Volvo kamioni servis i prodaja, Hotel Mostar, nezakonita prodaja Sokolove imovine poput, TUŠ Mostar, kojeg je opet preko Ante Vidačka odradio Jugoslaven Dragan Čović. Đurica Novica iz Beograda, bivši direktor „SOKO“ Mostar, skupa s Brankom Kolobarićem i Jugoslavenom Draganom Čovićem slao je novce poduzeća SOKO na rezidentne račune za KOS (Kontra Obavještajnu vojnu Službu-Jugoslavije) u inozemstvu. 

  1. VILIM PRIMORAC vilim - FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (93) Tko su Jelka Miličević, Branko Kolobarić, Vilim Primorac...?

Vilim Primorac danas je direktor i predsjednik Uprave Hrvatskih telekomunikacija d.d. Mostar. Rođen je 1957. godine u općini Čitluk, Bosna i Hercegovina. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Mostaru 1979. godine. Kao stručnjak za ekonomske poslove radio više projekata i obavljao više menadžerskih funkcija. Vilim Primorac počinio je kaznena djela u trenutku gašenja Zavoda za Platni Promet. Naime tada su ostali ogromni novci na računima i trebalo ih je ukrasti, ovdje je Vilim uključivao svoju rodbinu koji su nosili novce iz Mostara do Makarske u Republiku Hrvatsku, odakle ih je preuzimala druga ekipa. Također je Vilim ogroman kriminal počinio novcima koji su dolazili iz Hrvatske početkom 90-tih godina, a radilo se o pranju Jugoslavenskih dinara koji su iz Hrvatske slani u Bosnu i Hercegovinu s ciljem da se isti kroz jače tvrtke zamjene u važeći novac i da se ti novci koriste za organizaciju Hrvata u BiH i za obranu od Srpske agresije. Veliki dio novaca je došao da Zavoda za platni promet kojim je rukovodio Vilim primorac i tada se Vilim svojski potrudio da što više ukrade i da što manje ostane Hrvatskom narodu za obranu i nabavku oružja, tako da je i naš Vilim puno zaradio na hrvatskoj krvi. Vilim je nekad bio ekipa kontra Dragana Čovića, ali pošto voli novac i voli biti izdajica uspio je pridobiti Jugoslavenovo povjerenje. Ovo povjerenje je Vilim dobio na način da je izdao akciju koju je MUP Federacije BiH bio započeo prema Draganu Čoviću po pitanju ucjene tadašnjeg direktora HT Mostar na načina da je Čović tražio od Stipe Prlića(tadašnjeg direktora HT Mostar) da mu u prvoj faz iz HT-a donese 50.000,00 EUR-a i kako bi dobio njegovu političku potporu nakon čega Prlić odlazi u Federalni MUP i ovo prijavljuje, te se u MUP-u uz odobrenje Suda priprema plan za Čovićevo hapšenje i tu se dogovara da Prlić zove Čovića i dogovori sastanak i ručak u restoranu ROMANCA u Mostaru ponedjeljkom i obeća Jugoslavenu Čoviću kako će mu donijeti novce. Za ovu akciju Čović nije ništa znao, ali dan prije točnije u nedjelju Stipe Prlić susreće Vilima Primorca i pošto je Vilim bio tada član stranke HDZ 1990 i protiv Čovića, Stipe Prlić se povjerava Vilimu i govori mu kako sutra planira sa MUP-om odraditi i uhapsiti Čovića. Vilim Primorac odmah nakon saznanja trči Jugoslavenu Čoviću i prenosi šta mu se sprema. Normalno, Čović ne dolazi sutra na mjesto dogovora i akcija propada. Nakon ovog Čović Vilima imenuje za Direktora HT Mostar. Stipe Prlić se borio sudom dvije godine tako da je Vilim Primorac tek 2015. godine ponovno imenovan za direktora i preuzeo mjesto.

Današnje krađe Vilim odrađuje kroz nabavke, jer po zakonu u HT Mostar ne treba provoditi javne natječaje za nabavke već sve ide izravnom pogodbom, a sigurni smo da sve što ukradu neće ići u korist Hrvatima ni stradalnicima, kao i dosad. Danas Vilim Primorac torbe novca izvučenog iz poduzeća HT Eronet preko posrednika predaje Jugoslavenu koji se potpisivao ćiriličnim pismom. Tako se pljačka poduzeće u vlasništvu države i poduzeće koje tako gorljivo ćiriličareva ekipa predstavlja hrvatskim. Isti scenario s torbama novca se odvija i preko poduzeća JP Elektroprivreda HZ HB.

Zanimljivost iz privatnog života Vilima Primorca da je oženio suprugu simpatičnog prezimena Vukašinović. Njegov otac se protivio tome braku, jer je gospođa Vukašinović dolazila iz srpske obitelji, a Vilimova oca kao Hrvata i domoljuba otac Vilimove supruge je progonio i isljeđivao kao djelatnik tadašnje državne bezbjednosti. Otac Vilimu nije došao na svadbeno veselje iz ljutnje prema njegovoj odluci da oženi kćer svoga isljednika niti je dugo s njim kontaktirao.

  1. VLADO ČULJAK culjak - FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (93) Tko su Jelka Miličević, Branko Kolobarić, Vilim Primorac...?

Svakako jedan od njih, ili zasigurno prvi među njima, je Vlado Čuljak Ađontić, uvijek na važnim funkcijama i bitnim mjestima u sustavu upravljanja onim što on i ćiriličar Dragan dogovore. Rođen je 1959. godine u Bogodolu, općina Mostar. Podatke o školovanju i diplome je nadopunjavao studijima koje nikad nije pohađao. Kao što smo već ranije u našim feljtonim pisali pozivamo sve studente i djelatnike studentskih službi Sveučilišta u Mostaru da nam jave ako su ikada, ama baš ikada vidjeli da je ovj KOS-ovac popunio pristupnicu ispitu, ovjerio upis ili ne daj Bože pristupio polganju ispita. Međutim, uredno se danas predstavlja kao fakultetski obrazovan. Od 1981. godine do početka ratnih zbivanja radio je u Općini Mostar. Od 18.09.1991. do 20.06.1993. godine bio je pripadnik HVO-a. Nakon toga je postavljen na dužnost zamjenika predstojnika Ureda opće uprave Mostar. Tu dužnost obnaša do 27.09.1994. godine, kad preuzima funkciju predstojnika Ureda za obranu Mostar i na toj poziciji ostaje do 01.03.1996. godine. Dana 01.03.1996. godine imenovan je za pomoćnika generalnog direktora Soko d.d. Mostar, gdje ostaje do 31.07.2003. godine. U razdoblju od 01.08.2003. do 11.12.2011. godine radi u Vladi Hercegovačko-neretvanske županije na mjestu predstojnika Ureda predsjednika Vlade, Srećka Borasa kao kontrolor zbivanja i onoga što radi tadašnji premijer iz stranke HDZ 1990. Funkciju ravnatelja Službe za zapošljavanje HNŽ obnaša od 12.12.2011. godine, a na istu je ponovno potvrđen početkom 2016. godine ponovno na četiri godine.

Rodni zavičaj Predsjednika Nadzornog Odbora HDZ-a BiH je selo na sjeverozapadu općine Mostar, točnije Bogodol, zaseok Ladina. Planinsko selo na obroncima planine Čabulje je stanište obitelji Čuljaka i Vrljića. Vlado je svoje djetinjstvo započeo 1959. godine u Ladini gdje je pohađao i prve razrede osnovne škole. Loše učenje i nestašluci su razlog zbog kojeg je osnovnoškolsko obrazovanje nastavio u Mostaru, te također s dosta muke, kao netko tko gubi pravo na redovito školovanje, završio u večernjoj školi. Vanredno ili kako se to tada zvalo “večernje školsko obrazovanje” nastavio je u srednjoj upravnoj školi, također u Mostaru. Večernja osnovna škola i srednja trogodišnja upravna su bile u objektu sadašnjeg Hrvatskog Doma “HERCEG STJEPAN KOSAČA”, popularno zvani Radnički univerzitet. Čuljak se nakon toga vraća u svoju Ladinu i vrlo brzo postaje matičar u mjesnoj zajednici Goranci. Godine vladavine u MZ Goranci pamtit će i Vlado, ali i seljani. Za doći do doktora, do veterinara, moralo se preko Vlade. Za potvrdu iz općine, opet on… Momci koji su regrutirani za vojsku, odredište su sređivali preko Vlade. Malo što su mještani mogli napraviti, a da im Vladina usluga nije trebala, jer taj majstor komunističkog sustava je sirom, mlijekom, janjetinom i teletinom animirao sve tadašnje moćnike grada Mostara. Boravak u Gorancima i Ladini prakticirali su svi; Nikola Đapa, pukovnik JNA i zapovjednik tadašnje zrakoplovne baze Heliodrom, Aleksandar Šotrić sekretar Sekretarijata za Narodnu Obranu Mostara. Viđao se kod Vlade i Jovan Divjak, današnji umirovljeni general Armije BiH pa i moćni Jole Musa generalni direktor giganta u kojem je Rade Bošnjak unutar žice poduzeća svojedobno vozio viličara. Jednom riječju svi, svi koji su tada bili moć u gradu, dolazili su do Vlade. Narod u Hercegovini kaže, naomečio ih.
Jedni su dolazili zbog prehrambenih delicija, drugi zbog diskretnog seoskog seksa, treći su tu krojili razne gradske mućke. Naivno bi bilo pomisliti da Vlado nije od svega imao koristi. Vrlo brzo grad Mostar dopustio je da Vlado Čuljak u prostorijama osnovne škole sebi napravi ured, ali i stan. O tome koliko su koštale raznorazne Vladine usluge zna samo on i seljani, a po Vladinu standardu se vidjelo da se sve naplaćivalo. Moramo se prisjetiti kako je okretni Vlado s tadašnjim  sekretarom Narodne Obrane Brankom Bandićem trošio novce civilne zaštite grada. Sve je išlo pod obukom civilne zaštite, a onda bi Bandić davao nalog u robnu kuću Razvitak, nalog se odnosio na trebovanje hrane za potrebe obuke pripadnika civilne zaštite. Naravno, hranu bi u Razvitku preuzimao Vlado Čuljak, a račun bi plaćala Narodna Obrana, Bandić. Ako se pitate gdje je hrana završavala kako ne bi griješili dušu, dio bi stvarno bio predan jedinicama koje su pripremale za obranu grada, ali ogromna većina je prodavana kroz poslovanje kiosk trgovine u Cimu, koja je bila u vlasništvu Vlade Čuljka.

U rat je Čuljak ušao kao načelnik veze gradskog stožera. Pozicija koju je obnašao svakako zavrjeđuje visok čin, ratne dogodovštine su mu svakako impresivne, kao i činjenica da mu je granata na čuvenoj okuci iznad Cima pogodila auto kojim je osobno upravljao i iz koje se situacije izvukao s malom posjekotinom na usni. Međunarodni istražitelji utvrđuju gdje i kada je zaradio tešku invalidnost koja se iščitava iz njegova zdravstvenog kartona. Vlado je u postratna vremena, sam sebi ispunio san i postao Predstojnik ureda obrane grada Mostara gdje lažira ratnu invalidnost i sve moguće i nemoguće privilegije sebi i svojim rođacima koji su ozljede u većini slučajeva doživjeli prije rata u prometnim nezgodama, padovima s motora, skele i slično, dok su stvarni branitelji bez primanja i skrbi poznati kao Zaboravljeni branitelji. U žalbi koju je kao tadašnji predstojnik Ureda predsjednika Vlade Hercegovačko-neretvanske županije Vlado Čuljak uputio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje predsjednik Nadzornog odbora HDZ-a BiH zatražio je povećanje koeficijenta za vojnu invalidsku mirovinu u Republici Hrvatskoj, potkrijepivši to tvrdnjom i medicinskim nalazima da je 100% nesposoban za rad, a u Mostaru i dan danas može raditi kao direktor, nevjerojatno zar ne?! Iako svi koji su proveli rat u Mostaru znaju da je ovaj prijeratni matičar cijeli rat proveo u podrumu. On u žalbi navodi da je njegova stopostotna invalidnost nastala ˝ranjavanjem i neposrednim pružanjem otpora agresoru na prvoj crti obrane.˝ Neka nam Vlado Čuljak odgovori gdje i kada je ranjen i u kojoj bolnici je liječen? S obzirom da je naveo kako ima teške ozljede nastale ˝krhotinama tenkovske granate u glavu, prsa i donje ekstremitete˝ Čuljak se stvarno dobro drži. Žalbu koja je u našem posjedu uputio je 5. rujna 2008. godine na temelju Rješenja br. 341-25/06/098253.

Taj i takav Vlado u prvim postratnim godinama u članstvo stranke uključuje kumove, rođake te rođake rođaka. Tu počinje partijska priča Ivice Prskala, Jugoslovena Čovića i inih, koje Vladin tim vođen dvama osnovnim razlozima, izbacuje na površinu i stavlja na rukovodeća mjesta. Navedena gospoda nemaju nikakav ratni put, ali ih je Vlado nagradio činovima i dana im je vlast, a zauzvrat zna se koga moraju slušati i kome moraju biti zahvalni. I bili su i danas su.

Maštoviti i ambiciozni Čuljak je uvijek bio uključen u sve projekte Ivice Prskala, a projekti koje je vodio ćiriličar Dragan Čović su bili takvi da i oni koji misle da sve znaju, nisu sigurni ni danas što je Čuljkovo vlasništvo, a što Jugoslavena Čovića, pa čak se ne zna ni tko komu zapovijeda. Privatizacija Sokola vjerojatno je ideja Dragana Čovića, ali Vlado Čuljak i njegov tim je kupovao certifikate i odradio operativni dio, tako bez obzira na zvanične objave registracije, samo njih dva znaju što je čije. Vlado Čuljak je osoba sklona fizičkom nasilju, E to je pravi Vlado Čuljak, lopov, varalica bliski prijatelj oficira JNA i KOS-a, nasilnik nad nejačima, napismenjak, čoban s Čabulje, kradljivac hrvatskog krvavog novca. U prethodnim feljtonima pisali smo o otetim i prokletim stanovima iznad Tropikane i ne samo njima, već i ugostiteljskom objektu obitelji Čuljak, u istoj zgradi, gdje imamo jedinstven primjer gdje je i parter zgrade uknjižen kao vlasništvo obitelji Čuljak. Jednako je zanimljiva gradnja ceste od sela Bogodol, zaseok Ladina pa desetak kilometara uz obronke planine do pod sami vrh Čabulje. Ništa ne bi bilo neobično da ta cesta ne vodi samo do Čuljkove kuće. U cestu ukopan je i elektro kabel i sva moguće telefonija i optika o čemu je portal www.mega-media.hr izvijestio vas cijenjene čitatelje u ranijim feljtonima. Naravno sve završava pred vilom obitelji Čuljak gdje ista imaju svoju trafostanicu i svoju telefonsku centralu. Koliko je sve to koštalo sigurni smo mjeri se u milijunima eura. Planinski dvorac Čuljaka je hram svih kadrovskih promjena u HDZ-u BiH, kao i trening centar za pripremu svih izbornih mešetara. Ovih dana rujna 2018. godine je na jednom takvom sastanku jedan od sudionika rekao citiramo:

„Onaj tko bude pričao protiv HDZ BiH prije izbora 7. listopada 2018. godine treba ga bacati u čatrnju“.

Onaj tko nije zanoćio u vili na imanju podno Čabulje u HDZ-u BiH ništa i ne znači. Odlazak iz Vlade županije hercegovačko-neretvanske na mjesto ravnatelja Zavoda za zapošljavanje HNŽ na osobnu želju i zahtjev u Čuljku je probudilo istu kreativnost kao u vrijeme kada je bio načelnik ureda obrane. Mostar ima oko 120 tisuća stanovnika, toliko je imao i prije proteklog rata, s tim da sada ima četiri puta manje zaposlenih. To svakako ne dotiče emocije Čuljka pa je zavod uređen i osiguran kao Pentagon, s desecima kamera i prislušnih uređaja. Tu su zaposlene probrane kćeri poput kćeri Jugoslavena Čovića, sestre i supruge prijatelja, rodbine i kumova. Naravno, nije Vlado zaboravio kako je stjecao svoje poratno obrazovanje, pa su ljudi koji ga štite svojom fizičkom silom i spremom, raznorazni kamatari i boksači uključeni u ubrzani program školovanja na Sveučilištu u Mostaru, a sve preko Ljube Zovke, Zorana Tomića i Co. Zavod za zapošljavanje više nije institucija za nuđenje radnih mjesta, jer se nema što regularno ponuditi, ali svakako jeste mjesto za pranje raznih fondovskih i namjenskih sredstava, pa bi bilo dobro nekada da porezna inspekcija utvrdi tijekove tog novca. Kupio je Vlado i kuću u naselju Bijeli Brijeg,  pa istu u svom stilu pretvorio u dvorac, jer ni Dragan više ne živi u stanu, pa zašto bi on. Možda je nevažno, ali spomenut ćemo da je i Vladina, baš kao i Draganova kuća opasana velikim zidom karkaterističnim za južnoameričke mafijaše. Za potrebe komfora Čovićeve vile, pomicano je korito rijeke Radobolje, ali Čuljku, djetetu planine nije blizu rijeka pa mu nije ni predstavljala smetnju, ali u puteve se čovjek razumije, tako da su prilazi kući uveliko mijenjani, kao i sva infrastruktura koja ju prati. Već smo rekli ne zna se tko je važniji, a tko zahtjevniji? Što smije Jugoslaven Dragan , mogu i srodnici izdajice hrvatskog škripara Benke Penavića.

Ova priča i ne bi bila čudna da ne traži nebrojene odgovore. Od vremena seoskog matičara, ono što je i za koga radio u uredu Obrane Mostara, ono što je radio u Sokolu, ono što je i s kim radio u Vladi HNŽ-a, a poglavito u Zavodu za zapošljavanje HNŽ, te aktivnosti također traže mnoge odgovore? Ti odgovori će nas svakako dovesti do istine o Čuljkovoj imovini i političkom utjecaju. Odgovori su bitni Hrvatima u Mostaru i Hercegovini. Branitelji moraju znati tko je njihova imenovanja dao drugima, tko uživa mirovinu koja njima pripada, radnici Sokola moraju znati kako im je ukradena tvornica, nezaposleni moraju znati da Zavod za zapošljavanje HNŽ ovakav kakav jeste, nije zbog njih!

Vlado Čuljak je pred Božićne blagdane u Konzumu u Mostaru napravio incident na nacionalnoj osnovi, jer je kupio namirnice u vrijednosti cca 150,00 KM i pokušao izaći bez plaćanja, ali u tom momentu ga je prozvala uposlenica Konzuma(po nacionalnosti Bošnjakinja) i Vlado je videći po imenu na mantilu da se radi o Bošnjakinji, na istu povikao nazivajući je pogrdnim imenom „BALINKURO ŠTA HOĆEŠ“? Kad je ova rekla da treba platiti, Vlado je vikao i odbijao platiti. Tada na mjesto dolazi šef Konzuma i prepoznaje Vladu i kaže da je Vlado prijatelj od Todorića i da skupa idu u lov i da ga ne napadaju. Tada Vlado odlazi ne plativši, ali su ga prijatelji molili da sutra ode i plati, što je Vlado i učinio, ali je opet sutra dan prilikom plaćanja ponovno verbalno izvrijeđao istu radnicu.

Gdje je završilo 300 stanova Vlade Čuljka iz poduzeća SOKO?

Zbog rata na ovim prostorima jedan je dio građana (poginuo, odselio, zbog neinformiranosti se nije javio na vrijeme, ili nisu imali nasljednike) napustio svoje stanove, a oni su po zakonu ponovo pripali poduzeću SOKO. Po evidenciji koja se pravi u poduzeću SOKO 1993-1994. tih stanova bilo je oko 300. Sve ovo znadu bivši radnici koji su nastavili raditi u Soko-lu odmah 1992. godine, te imali pristup informacijama do nastanka „čelične zavjese“ Jugoslavena Čovića. Ta zavjesa nastaje kada ćiriličar Čović uzima sve u svoje ruke i za direktora pravne službe gdje se nalaze svi podaci o stambenom fondu SOKO-la dovodi matičara s Bogodola, iz zaseoka Ladina, Vladu Čuljka. Od tada radnici više nemaju nikakav pristup ni listi ni stanovima, ali vidjelo se tko dobiva, useljava i prodaje stanove poduzeća SOKO.
Stanove je uz ćiriličarev blagoslov bolje kazano „vragoslov“ podijelio Vlado Čuljak kao direktor pravne službe koji je u međuvremenu postao novinar, pa direktor nezaposlenim novinarima i ostalim i trenutni direktor Zavoda za zapošljavanje HNŽ. Znači podijelio je stanove poduzeća SOKO, a sad će opet s „vragoslovom“ jugoslovena Čovića i Miroslava Ćorića Tokmaka podijeliti i radna mjesta, dati poticaje za zapošljavanje svoje rodbine i otići u ratnoprofitersku mirovinu i nastaviti se družiti sa bivšim UDBA-šima, KOS-ovcima i ratnim profiterima. O tome, tko je dobio i kome je prodano oko 300 stanova poduzeća SOKO sve zna matičar iz Bogodola, zaseok Ladina i ćiriličar kao „junak“ većine naših feljtona u kojima smo opisali njegove kriminalne aktivnosti. 

  1. DENIS LASIĆ lasic - FELJTON – TAMNA STRANA HDZ-a (93) Tko su Jelka Miličević, Branko Kolobarić, Vilim Primorac...?

Rođen je 2.2.1974. godine u Mostaru. Srednju elektrotehničku školu u Mostaru završio 1992. godine, a diplomu profesora matematike stekao 1999. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Između 1999. i 2011. godine bio je profesor i ravnatelj Srednje ekonomske škole “Jozo Martinović” u Mostaru. Kod imenovanja na dužnost direktora nije imao zakonom propisane uvjete za obavljanje dužnosti sukladno zakonu. Od 9.11.2011. godine do 19.3.2015. godine obnašao je dužnost predsjednika Vlade Hercegovačko-neretvanske županije. Trenutačno obavlja dužnost ministra prometa i veza u Vladi Federacije BiH. Redakcija portala www.mega-media.hr raspolaže ekskluzivnim i eksplicitnim video materijalima o njegovim seksualnim izletima za koje materijale je platio otkupninu osobama koje su ga ucjenjivale. Kao premijer Hercegovačko-neretvanske županije se zaljubio u djevojku iz Stolca prezimena Proleta, s nadimkom mostarska Severina. Ona mu je nakon izvjesnog vremena postala teret pa joj je morao kupiti automobil i smjestiti u zagrebački stan. Kao ministar je također ušao u vezu s udatom ženom, s kojom danas zajedno živi u stanu neposrednoj blizini kuće bivšeg predsjednika Federacije BiH, generala Živka Budimira. Denis Lasić javnosti je poznat kao ministar koji je u srpskom serijalu FARMA emitiranom na HAPPY TV bio javno označen i osramoćen od strane starlete, sudionice tog reality showa koja je navela kako joj je on plaćao za seksualne usluge ugrađivanjem silikona u grudi i drugim estetskim zahvatima.

Za Lasića se može reći da je najmlađi član ćiriličareve kriminalne organizacije. Kad je postao ministar u Vladi Federacije BiH dobiva financijske apetite i počinje s većim „igrama“ ulazeći u top razinu kriminala, preko poslova koje financira ministarstvo kojem je na čelu. Jedan od poslova gdje se po nalogu Dragana Čovića uključio je izgradnja mosta na budućoj autocesti preko Počitelja gdje se dogovorio za postotak s jednom tvrtkom. Također, odradio je veliki kriminal u zrakoplovnoj tvrtki, gdje je preko svojih poslušnika otpisivao dug ove tvrtke u visini od 40 milijuna KM i to sve po Čovićevu nalogu. Bavio se imenovanjem kriminalaca na rukovodne pozicije u poduzećima koje spadaju pod njegov resor. Osobito se u mandatu Federalnog ministra prometa i veza iskazao dajući licence stanicama za tehnički pregled određenih grupacija. Cijena licence za jednu takvu stanicu ministra koji ima diskreciono pravo dodijeliti licencu iako stanica ne zadovoljava propisane kriterije je 100 tisuća konvertibilnih maraka, Denisu Lasiću privatno. Trenutačno obnaša i na funkciju predsjednika Hrvatskog Športskog Kluba Zrinjski iz Mostara koji je prema izvorima portala www.mega-media.hr također velika praonica novca Jugoslavenove partije. (NASTAVLJA SE…)

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here