Imaju li Plenković i Grabar-Kitarović dovoljno hrabrosti i domoljublja reći NE katastrofalnoj politici služenja tuđim gospodarima?

Današnja rastuća politička kriza u Hrvatskoj sve me više podsjeća na stanje koje je u Hrvatskoj vladalo nekoliko godina prije raspada Kraljevine Jugoslavije i Titove komunističke države

Piše: Antun Babić

I u jednom i u drugom vremenu Hrvatsku i hrvatski narod nominalno su predstavljali političari kojima je nedostajala ne samo hrabrost, nego i čvrsta hrvatska domoljubna i državotvorna svijest za poduzimanje odlučnoga koraka u ostvarenju vjekovnoga cilja hrvatskoga naroda – samostalne i slobodne hrvatske države. Posljedica takve politike i ponašanja tadašnjih političkih vođa u Hrvatskoj bile su pogubne za hrvatski narod. Kasnije ću u komentaru detaljnije elaborirati o komu i čemu se točno radilo.

Netko će se možda upitati kakve to veze ima s današnjom situacijom kad, za razliku od toga vremena, danas imamo svoju samostalnu državu. Objašnjenje je jednostavno. U vremenu neposredno prije Drugoga svjetskog rata i vremenu uoči raspada Titove države Hrvatska je bila u sklopu velikosrpske Jugoslavije, a zapadne države bile su protiv razbijanja Jugoslavije, tj. protiv stvaranja samostalne hrvatske države. I u jednom i u drugom razdoblju ipak smo došli do stvaranja kakve-takve hrvatske države, no uz nepotrebno visoku cijenu gubitaka visokoga postotka najvitalnijih dijelova hrvatskoga stanovništva. Sve je to utjecalo na to da umjesto najmanje osam milijuna stanovnika, Hrvatska danas ima manje od četiri milijuna stanovnika, te na to da u ovom trenutku izvan Hrvatske živi više Hrvata nego u samoj Hrvatskoj.

Velika je Mačekova odgovornost za tragediju hrvatskoga naroda tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata

Zbog krivih temelja i vrlo loše vanjske i unutarnje politike, tj. zbog duboke podjele u hrvatskom narodu, NDH je trajala samo četiri godine. Osobno sam duboko uvjeren u to da bi, da je predsjednik Hrvatske seljačke stranke dr. Vlatko Maček nakon izbora 1938. godine, kad je HSS dobio 96 posto glasova u Hrvatskoj (a i glasove u jednom dijelu Bosne i Hercegovine) i u trenutku kad je imao 350 tisuća članova Hrvatske seljačke i građanske zaštite pod svojim zapovjedništvom, proglasio samostalnu hrvatsku državu, ta država imala daleko više šanse za opstanak te da bi cijena njezina stvaranja bila kudikamo manja od one koju smo platili zbog loše politike dr. Ante Pavelića. Nažalost, umjesto odlučne borbe za hrvatsku državu, nakon zločinačkog atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928. godine na Stjepana Radića Maček je, slijedeći u prvom redu savjet Ujedinjenoga Kraljevstva, vodio politiku poboljšanja Kraljevine Jugoslavije i kompromisa s četničkom vladom u Beogradu. Jednostavno rečeno, Maček nije u sebi imao dovoljno hrvatskoga domoljublja i hrvatske državotvorne misli, pa je njegova politika urodila ne samo dolaskom Pavelića na vlast 1941. godine, nego i trijumfalnim dolaskom na vlast 1945. godine, ponovno uz pomoć Britanaca, okrutnoga zločinca i komunističkoga diktatora Tita, koji zapravo nije bio Hrvat. O teškoj tragediji i genocidu nad hrvatskim narodom u Titovoj Jugoslaviji danas postoji mnogo čvrstih dokaza, unatoč velikim nastojanjima hrvatskih komunista i njihove djece da što više relativiziraju taj genocid i da umanje njegove zastrašujuće razmjere.

Šuvar i Račan slijedili su Mačekovu politiku

Vrlo sličnu političku situaciju kao i pred Drugi svjetski rat imali smo nekoliko godina prije raspada Titove i velikosrpske Jugoslavije, kada je iz Beograda krenuo projekt stvaranja Velike Srbije. U Hrvatskoj su tada na vlasti bili hrvatski komunisti poput Stipe Šuvara i Ivice Račana, koji su, nakon Miloševićeva bojnog pokliča da je došlo vrijeme za obranu velikosrpskih interesa u komunističkoj Jugoslaviji, poput Mačeka zagovarali bolju Jugoslaviju i kompromis s Miloševićem, koji je, na našu sreću, Milošević odlučno odbijao. Međutim, ni taj jasan signal iz Beograda da se stvara Velika Srbija, u koju će, milom ili silom, biti uključeni i veliki dijelovi Hrvatske (crta Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica), nije na vrijeme probudio hrvatske jugoslavenske komuniste na čelu sa Šuvarom i Račanom. Hrvatskom narodu prijetio je četnički pokolj, koji bi bio još strašniji od onoga komunističkoga nakon Drugoga svjetskog rata da je Milošević, uz dobro poznato potporu velikih sila, uspio ostvariti svoj plan o uspostavi Velike Srbije.

Na opasnost koja je prijetila hrvatskom narodu od stvaranja Velike Srbije i Miloševićevih četnika uporno sam upozoravao kao urednik novina Hrvatska sloboda u Australiji. U uvodniku Hrvatske slobode za listopad 1988. godine, pod naslovom «Vrijeme za Hrvatsku zaštitu», u prvoj sam rečenici postavio pitanje: «Jesu li Hrvatska i hrvatski narod spremni da se zaštite od Miloševićevih pretenzija na hrvatske zemlje i je li Domovina dovoljno odlučna da u pogodnom trenutku uzme vlast u svoje ruke?» U to vrijeme u Hrvatskoj nije postojala niti jedna druga stranka osim Saveza komunista Hrvatske, koji je bio protiv stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države.

Božja providnost dala nam je dr. Franju Tuđmana

Božja providnost, na sreću hrvatskoga naroda, pomogla je da u lipnju 1989. bude osnovana Hrvatska demokratska zajednica na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Ostalo je povijest. No, ipak treba napomenuti kako ni HDZ nije u početku u svojem programu javno zagovarao uspostavu samostalne hrvatske države. Bio je to mudar politički potez dr. Franje Tuđmana, kojim je spriječio intervenciju Beograda i JNA na HDZ i Hrvatsku nakon osnivanja HDZ-a. Međutim, za razliku od dr. Mačeka, Stipe Šuvara i Ivice Račana, pa i mnogih drugih tadašnjih hrvatskih disidenata poput Dražena Budiše, Vlade Gotovca i Marka Veselice, predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman bio je spreman preuzeti i odgovornost za iskorištavanje povoljnoga povijesnog trenutka i proglašavanje samostalne hrvatske države, tj. raskidanje svih državnopravnih veza s komunističkom Jugoslavijom. Događaje i nastojanje ne samo Beograda, nego i njegovih saveznika u svijetu – Engleza, Francuza i Amerikanaca – da se zaustavi proces osamostaljenja i međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, ovom prigodom nije potrebno razjašnjavati.

Za razliku od ranijih povijesnih vremena, u Domovinskom ratu na čelu hrvatskoga naroda našao se čovjek koji je bio odgovoran, hrabar i neupitno odlučan u proglašenju i stvaranju samostalne hrvatske države. Iako u zadnje vrijeme postajem daleko svjesniji nekih njegovih ne baš malih propusta (greške u gospodarstvu i nesklonost lustraciji), kao njegov suradnik početkom 1990-ih godina, danas – gotovo tri desetljeća kasnije – mogu, pri zdravom razumu i čiste savjesti, reći kako današnje hrvatske države ne bi bilo da je Tuđman u tom povijesnom trenutku bio projugoslavenski orijentiran poput Mačeka, Šuvara i Račana. I neka ne bude nikakve dvojbe oko jedne činjenice, a to jest da hrvatske države ne bi bilo ni bez ludo hrabrih hrvatskih branitelja, kao i bez svekolike pomoći hrvatskog iseljeništva u svim područjima.

Uništavanje Hrvatske počelo je 2000. godine

Sada dolazimo da najvažnije poruke ovoga komentara. Tuđmanova Hrvatska trajala je od 1991. do konca 1999. godine, tj. do njegove smrti. Nakon Tuđmanove smrti Hrvatska se vraća u ruke komunista, mačekovaca i pojedinih proljećara – Ivice Račana, Zlatka Tomčića i Dražena Budiše. Od 2000. do konca 2003. godine trajalo je mračno doba detuđmanizacije i dovođenja u pitanje korisnosti stvaranja samostalne hrvatske države. Na naročito snažnom udaru bili su hrvatski branitelji. Bilo je to također vrijeme kad se preko Haaškog sudišta, ponovno pod velikim utjecajem Britanaca, pokušalo izjednačiti velikosrpskog agresora i hrvatsku žrtvu. U toj paklenoj zavjeri protiv hrvatskoga naroda u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini te protiv hrvatske države izborene u Domovinskom ratu s osobitim su entuzijazmom sudjelovali bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Prvi je bio jugoslavenski komunist, a drugi dijete hrvatskog jugoslavenskog komunista. Obojica su radila po diktatu svojih gospodara izvan Hrvatske.

Također nema nikakve dvojbe da su u političkom i gospodarskom urušavanju Hrvatske – što iz neznanja, što radi pljačke i korupcije – sudjelovale i vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Sanaderova izdaja Hrvatske i hrvatskoga naroda ući će u povijest kao najveći udarac mladoj hrvatskoj državi u prvih dvadeset godina njezinog postojanja. Izrazito opasan i snažan napad na sve što je tradicionalno hrvatsko u početku svoje vladavine izveo je SDP-ov komandos Zoran Milanović. Nakon povratka s diplomatske dužnosti iz Australije 2013. godine imao sam osjećaj kao da sam se vratio u Titovu komunističku Jugoslaviju, iz koje sam pobjegao 1968. godine. Bio je to grozan osjećaj.

Karamarko otvara vrata Kolindi Grabar-Kitarović i Andreju Plenkoviću

Odlaskom Milanovića s vlasti i pobjedom HDZ-a na čelu s Tomislavom Karamarkom jedan dio hrvatski domoljuba ponadao se početku novoga razdoblja učvršćenja samostalne hrvatske države i stabiliziranja neodržive političke situacije, koja je dovela do velike gospodarske recesije u Hrvatskoj. Zbog danas nikome razumljivoga poteza da sruši Vladu u kojoj je bio potpredsjednik, a HDZ većinski koalicijski partner, Tomislav Karamarko otvorio je vrata dolasku Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i Vlade Republike Hrvatske. Kako stvari izgledaju danas, bojim se da će taj Karamarkov potez imati za Hrvatsku daleko veće posljedice od Sanaderove izdaje i njegova bijega u inozemstvo. Ne znam u kojem se postotku to može pripisati Tomislavu Karamarku, ali nije nevažna ni činjenica da je on predložio Kolindu Grabar-Kitarović kao kandidatkinju HDZ-a za predsjednicu države na predsjedničkim izborima 2015. godine. Je li on to učinio samovoljno ili po nečijem naputku, zasada nije poznato.

Nakon protuhrvatske politike Stjepana Mesića i Ive Josipovića, izbor Kolinde Grabar-Kitarović bio je među hrvatskim domoljubima dočekan kao povratak Tuđmanove domoljubne i državotvorne politike u Hrvatskoj. Premda sam u drugom krugu tih izbora u svojim člancima i komentarima čvrsto zagovarao davanje glasa Kolindi Grabar-Kitarović, već nedugo nakon izbora počeo sam upozoravati i na neke slabosti u njezinoj politici, a posebice kad je riječ o njezinim bliskim savjetnicima, kao što je Mate Granić. Osobito sam bio razočaran njezinom politikom nečinjenja ničega konkretnoga kad je riječ o istinskom jačanju institucionalne suradnje između domovinske i iseljene Hrvatske, što je kasnije u više navrata izjavama u inozemstvu pokušala ispraviti, ali bez konkretnih poteza. Ni danas još uvijek nema pravog i iskusnog savjetnika za drugu polovicu hrvatskoga naroda, koja živi izvan Republike Hrvatske. Pitam se: zašto?

Dva izrazito loša poteza Kolinde Grabar-Kitarović

Sve su to ipak bile periferne stvari, dok predsjednica nije u samo jednom tjednu dobila protiv sebe velik postotak onih koji su za nju glasovali, i to zbog, kako ja to vidim, nedovoljno promišljene izjave nakon smrti odvjetnika Marijana Hažekovića i najave dolaska srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb polovicom ovog mjeseca. Da je u svojoj sućuti u povodu smrti Marijana Hanžekovića ispustila samo riječi «veliki humanitarac», malotko bi joj zamjerio što je javno izrazila sućut zbog smrti svoga prijatelja.

Predsjedničinu najavu dolaska Aleksandra Vučića u službeni posjet samo nekoliko dana nakon sramotne i u Beogradu dugo i brižljivo planirane izložbe o Jasenovcu u prostorijama UN-a u New Yorku, koja je već nanijela veliku štetu ugledu ne nekadašnje NDH, nego današnje hrvatske države, što je bio i cilj Beograda, teško je protumačiti bilo na koji drugi način osim na taj da je došlo vrijeme da Kolinda Grabar-Kitarović odigra ulogu koju su joj namijenili njezini vanjski šefovi još prije izbora za predsjednicu Republike Hrvatske. No, možda ipak trebamo još malo pričekati da vidimo što iza svega toga stoji.

Vraćanje srbijanskoga žandara

Zasada možemo samo nagađati kako se iza Plenkovićeve totalne poslušnosti željama čelnika Europske komisije u Bruxellesu i politike Kolinde Grabar-Kitarović, koja se sve više razotkriva, nalazi novi pokušaj velikih sila da se oslabi samostalna hrvatska država i vrati uloga Srbije na jugu Europe kao žandara, uloga koju je Srbija imala od 1918. pa sve do 1990. godine. Iako, na papiru, imamo međunarodno priznatu hrvatsku državu, sadašnja politika Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića sličnija je politici dr. Vlatka Mačeka prije Drugoga svjetskog rata te Stipe Šuvara i Ivice Račana uoči raspada Titove komunističke Jugoslavije. Maček, Šuvar i Račan bili su protiv stvaranja samostalne hrvatske države i za očuvanje Jugoslavije. Svojom sadašnjom politikom Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković, koji u sebi nemaju dovoljno odlučnosti, odgovornosti i hrvatskog domoljublja, idu u drugom smjeru. Izvršavajući naloge i zapovijedi svojih gazda u inozemstvu, oni pomažu u slabljenju, pa i rušenju, hrvatske države te u stvaranju novog oblika zajedništva država s prostora bivše Jugoslavije. Tako im nalažu vanjski graditelji novoga svjetskog poretka, u kojem neće biti ni posebnih država ni posebnih naroda. Cilj je uspostaviti jednu svjetsku državu, jednu svjetsku vladu i život bez Boga na kugli zemaljskoj.

Potreban nam je novi hrvatski domoljubni pokret za spas Hrvatske

Nažalost, moram otvoreno reći kako nemam adekvatno rješenje za ovu silno opasno situaciju. Mogu samo poručiti svim hrvatskim domoljubima u domovini i diljem svijeta da konačno udruže svoje velike potencijale u jedan novi hrvatski domoljubni i politički pokret, koji će na vrijeme zaustaviti proces nestanka hrvatske države i demografsku propast hrvatskoga naroda. Sada nije trenutak da se domoljubi bore za saborske stolice i ministarske fotelje, nego da se bore za spas Hrvatske i hrvatskoga naroda. Neće nam nimalo pomoći nijedna treća opcija slična Mostu ili Živom zidu. Nama je potrebna potpuno nova hrvatska i državotvorna politička alternativa, koja može okupiti većinu hrvatskoga naroda i tako nadvladati komuniste i djecu komunista u HDZ-u i u svim ostalim strankama. Ja sam uvijek spreman dati sve od sebe za stvaranje novog i djelotvornog hrvatskoga političkog pokreta za spas Hrvatske.

Ako to nije moguće ostvariti, onda nam preostaje samo to da svi počnemo čvrsto i ponizno moliti dragoga Boga da Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića vrati na put služenja interesima hrvatskoga naroda srcem i razumom, a ne isključivo interesima vanjskih moćnika, koje nije briga što će biti s malenim i ponosnim hrvatskim narodom.

1 KOMENTAR

  1. Naslov je u najmanju ruku – naivan. Ona je zna se čija igračica, CIA & Co, zvala je Vučiča jer su joj Ameri to naredili, treba Srbiju odvući od ruskog zagrljaja a ne znaju kako, On je Briselski portčko i njemu je važna karijera (i vlastiti džep jako) danas u Briselu gledati ga bilo je GADLJIVO jeste to vidjeli….. Za “gospodu” koja nas vodi fućka se za nas i za Državu, evo i danas je naprimjer, i na to ne reagira nitko (!!!) Plenković ponovio onu krvavu drsku laž (istinu ipak?) kako je u HR NEZAPOSLENOST PALA ZA 6% !!!! pa Junker kaže kako je HR primjer za budućnost Europe….. samo On ne zna a Plenković s tim drsko manipulira da je pad nezaposlenosti u HR posljedica odlaska 200 tisuća radno sposobnih trbuhom za kruhom vani iz Zemlje…. To je Plenković rekao i u Saboru i time se hvalio a da ga nitko nije zapitao što to govori… u današnje vrijeme u HR reći kako Vlada dobro radi da je nezaposlenost pala, hvaliti se time, trebaš biti drski đon obraz, bezobrazan i narcisoidan do srži, do boli… I NITKO ga ne ispravlja niti cenzurira što je još nevjerojatnije od svega. Onaj tko misli da će vldajuće strukture učiniti nešto za ovu Zemlju je u najblažu ruku naivan i slijep pored zdravih očiju.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here