Bio sam začuđen kad sam naknadno doznao tko je sve od meni poznatih partizana i «komesara» bio komunizmom zadojen na zapadu

I ja sam se kao dijete našao među partizanima zahvaljujući tomu. Moj ujak, čiji sam kurir bio, komunizam je prihvatio na dvogodišnjem radu u Belgiji. Meni o tomu nikad ništa nije govorio. Za to sam doznao pišući «Farrell». Zašto su ti ljudi to tajili, ostalo mi je do danas nepoznato.

Možda zato što ta indoktrinacija nije bila organizirana, što se događala na ulici, u demonstracijama, u buci i larmi, u tučnjavi ili u nečasnim poslovima kako doći do novca, kakvi su bili oni s rukoljubom i proizvodnjom rakije u vrijeme prohibicije, oni kakve smo susreli u ‘Farrellu’.

Nije se imalo čime hvaliti pa se namjerno zaboravljalo! Obrnuto od indoktriniranih na zapadu, oni koji su se indoktrinirali u Oktobarskoj revoluciji ili, kasnije, u ‘prvoj zemlji socijalizma’, ako u čistkama i međusobnom tužakanju nisu gubili glave, završavali su nekakve partijske kursove, dobivali položaje u partijskoj ilegali, slani u misije u zemlje porijekla, postajali agenti sovjetske policije puni para, s mjestom su se indoktrinacije hvalili i tom hvalom zajahali druge i postali komesari nad komesarima. Oni su doprinijeli krivom dojmu da nam je komunizam došao iz Rusije, kao val Oktobra i kao blagotvoran utjecaj ‘prve zemlje socijalizma’.

U ruskoj socijaldemokraciji, gledajući ju u najširem obliku kao pokret protiv carizma i feudalizma, dok ju je predvodio Plehanov, Rusi su bili većina, ali, kad se ona, nakon Plehanova, rascijepila na menjševike i boljševike, koji su prihvatili revolucionarnu doktrinu Marxa i Lenjina, Rusi su među boljševicima bili jedva većina, a kad bi se i dogodilo da pretegnu u broju, nisu bili vodeća formacija.

Sve ključne pozicije, na čelu s Lenjinom, koji je bio bastard, zauzeli su nerusi, protivnici pravoslavlja i ruske nacije. S boljševicima u pravoslavnu Rusiju Dostojevskoga i mirotvornu nacionalnu duhovnost Tolstoja ušli su žestoki protivnici pravoslavne vjere, nacionalnoga mirotvorstva i demokracije. Nakon cara i odnarođenih feudalaca Rusiji su na leđa zajahali jedan suludi diktator i hrpa ograničenih fanatika koji su mržnju na pametne, bogate i časne pretvorili u klasnu svijest.

I svu su tu nevolju Rusima na vrat, planski, navalili oni koji vladaju ondje otkuda ni nama nikada nije sunce granulo. U veljači su tisuću devetsto sedamnaeste Rusi pod vodstvom Kerenskoga skinuli s vlasti carizam i uspostavili demokraciju, koja je u budućnost trebala povesti narod na temelju kapitalističkoga uređenja.

Da se u tom trenutku tajne policije Austro-Ugarske i Njemačke nisu odlučile Lenjina, koji se s boljševičkim vrhom nalazio u Švicarskoj, strpati u vagon teretnoga vlaka, plombirati vrata vagona i tajno ga ubaciti u Rusiju, neka ondje diže komunističku revoluciju i, ako uspije doći na vlast, s njima sklopi mir, da zapadnjaci nisu u ratom izmučenu Rusiju ubacili komunističke štakore kao kugom zaražene mišlju o klasnoj borbi pod vodstvom sklerotičnoga vođe, Rusija nikada ne bi bila pokorena od boljševika, ona bi već tada krenula putem kojim danas korača, da bi postala najmoćnija nacija svijeta. Krivo je mišljenje da je zapad Ruse oslobodio od komunizma. Nije, kao što ni nas nije! Rusi su kao i mi sami skinuli s leđa kugu koju su im u teretnom plombiranom vagonu donijeli kugom zaraženi štakori.

I vratili se svom pravoslavlju i svom moćnom pokliču ‘za domovinu, majku rođenu’. Nekad sam sumnjao u tvrdnju Dostojevskoga da će Ruska pravoslavna crkva, pored oslabljenoga utjecaja Rima, vratiti sjaj kršćanstvu. Danas u to manje sumnjam! (akademik Ivan Aralica -Hrvatski tjednik ).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here