Nacionalni izdajnici: Mesić – Pusići – Bajić…

Hrvatski narod izborio se za svoju slobodu i samostalnost vjerujući da je svijet i dobronamjeran i bez međunarodne pomoći  obrani od agresije, unatoč činjenici da je bio prepušten da se u nepovoljnim uvjetima i bez međunarodne pomoći obrani od agresije i pobjedi u Domovinskom ratu.

Hrvatska je vlada 1997. godine prihvatila suradnju s Haaškim sudom dobivši uvjerenja da će on biti pravedan i da će slijediti  činjenice i istinu. Vremenom Haaški sud postaje političko sredstvo, tvrdeći da ga ne zanima tko je agresor već samo  tko su zločinci .Takvim stavom i postupkom Haaški sud je rekao da ga ne interesira istina već samo pravda. Kada je poništena istina o tome tko je bio agresor, a tko je vodio obrambeni rat. Haag je počeo suditi žrtvi za zločine u obrani, ali ne i krvniku za zločine u agresiji. Time je Haag pokazao da ne zastupa univerzalne vrijednosti već partikularne interese. Time je pokazao da međunarodna vladavina prava nije ni u funkciji ostvarivanja pravde, već nametanja poželjnih političkih rješenja koja diktira međunarodna zajednica. Tako su Haaški optuženici , Hrvati izloženi dvostrukim kriterijima: pravilima koja vrijede samo za Hrvatsku,  a ne i za druge zemlje. Politički montirane optužnice protiv časnika HV i HVO-a , potpomognute su od hrvatskih političara: Vesne Pusić, Zorana Pusića, Stjepana Mesića, Mladena Bajića, Tomislava Karamarka , njihovih suradnika, predstavnika Sorošovih fondacija ; Save Štrbca, Milorada Pupovca i dr.

Stjepan Mesić okarakteriziran je kao izdajnik hrvatskoga naroda, koji je lažno svjedočio protiv hrvatskih generala u Haagu, dostavljao skupa s Mladenom Bajićem, Haagu, tužiteljstvu, Carli del Ponte, na tisuće transkripata razgovora predsjednka Tuđmana, na tisuće obavještajnih i inih dokumenata s oznakom “Državna tajna”, sve nezakonito i na štetu interesa Hrvatske i njezinih građana. Jučer je bila osuđujuća presuda Hrvatima RH i BIH, časnicima HV i HVO s tezom “udruženog zločinačkog poduhvata”, koju su plasirali Vesna Pusić, Stjepan Mesić i ostali izdajnici-klevetnici. Hrvatska nije skrbila – štitila optuženu , jučer  osuđenu šestorku , časnih Hrvata. Generale koji su zaustavili srpsku, a nakon toga muslimansku agresiju na Hrvatsku i B i H. Država koja nije vođena nacionalnim intersesima, gubi uporište racionalnog funkcioniranja, tako se u Hrvatskom saboru , nakon samoubojstva generala Slobodana Praljka u Hagu , javlja Goran  Richenberg Beus, potpredsjednik kluba zastupnika Glas, tvrdeći da je samoubojstvo izvršio pravomoćno osuđeni ratni zločinac, izjavu je dao nakon što je  na sjednici Predsjedništva Sabora usaglašena izjava  hrvatskog parlamenta o haaškoj presudi hrvatskih generala. General Praljak objavio je više knjiga o ratu, koje su poslužile u obrani optuženih Hrvata. Vlada RH, na čelu sa Zoranom Milanovićem 2012. godine, Ministarstvo financija (Slavko Linić) , tvrtki Oktavijan d.o.o. izdavaču Praljkovih knjiga obračunalo je porez za 18 izdanja knjiga u visini od 628.726,64 kune. Ocijenjeno je da knjige nemaju stručni, znanstveni, umjetnički, kulturni i obrazovni sadržaj. Hrvatske Vlade od 2000. godine nisu mijenjale odnos prema Haaškom sudu, kao članica Ujedinjenih Naroda i partner. Jučer nakon presuda i tragičnog događaja u Hagu, samoubojstvom hrvatskog viteza Slobodana Praljka do izražaja je došla politička nekultura, saborskih zastupnika, pojedinaca iz stranke na vlasti i stranaka u oporbi, nepoznavajući nacionalne interese i nacionalne vrijednosti, nepoznavajući:  “žrtvu”, “bol”, “hrvatstvo”, “mučeništvo”. Nepoznavajući da je cijela povjest Hrvata ništa drugo do kalvarija i mučeništvo. General Slobodan Praljak, jučer je postao mučenik, heroj. Hrvatski političari, predstavnici Vlada, koji godinama od 2000. ništa nisu činili u zaštiti nacionalnih interesa, generala , haaških uznika , njihovih obitelji – koji su dobili sve bitke Domovinskoga rata , koji su političarima osigurali saborske fotelje,   političari koji tvrde kako su tri puta  2006., 2016., 2017. godine pokušali biti prijatelj Haaškog suda, blijedi su , prozirni, anemični. General Slobodan Praljak  ,njegovi suborci znaju da život ratnika ne ovisi samo od njihove bojne spremnosti, već ponajviše od njihova osjećaja za čast i odanost. Praljku nikada nije bilo strano žrtvovanje, znao je da bez žrtve nema ničega: ni radosti ni tuge, nema sreće ni ljepote. Njegova privrženost narodu- domovini je njegova odgovornost prema životu. On je znao ono što političari , predstavnici vlade , sabora nikada neće spoznati – znati.

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here