Zadarskim poduzetnicima ostalo još par dana da u Sinj ulože 22 milijuna kuna…

Tvrtka “Business park” iz Zadra, koja je polovinom studenoga na osmoj javnoj dražbi kupila “Dalmatinku novu” u stečaju, neće u ostavljenom roku, do 11. siječnja, uplatiti izlicitiranu cijenu

Zadarska je tvrtka, podsjetimo, uoči osmog prodajnog ročišta na Trgovačkom sudu u Splitu 13. studenoga uplatila jamčevinu od 2,45 milijuna kuna i tako “kaparala” izlicitiranu cijenu od 24,5 milijuna kuna za svu preostalu imovinu nekadašnje sinjske tvornice, koja se sastoji od kompleksa na 70-ak hektara, od kojih je više od 55 hektara pod krovom, piše Slobodna Dalmacija. Sud je “Business parku” dao rok od 60 dana, do 11. siječnja 2018. godine, da uplati preostali iznos od 22,05 milijuna kuna. Očekivalo se da će najkasnije istekom toga roka biti stavljena točka na desetljećima dugu agoniju nekadašnje tvornice diva koja je u najboljim danima proizvodila 3600 tona konca za šivanje i visoko dorađenog prediva te je zapošljavala više od 2700 radnika. Nad “Dalmatinkom novom” u stečaju redale su se javne dražbe. Zabilježeno je nekoliko pokušaja kupnje, čak i jedna propala akontacija. U međuvremenu je sva pokretna imovina koja je imala tržišnu vrijednost rasprodana. Nisu mirovali ni sitni lopovi. Oni su svakodnevno glodali ostatke tvornice koja je iz dana u dan postajala sve veći komunalni problem Sinja. U takvim okolnostima vijest da je tvrtka “Business park” iz Zadra na osmoj javnoj dražbi kupila “Dalmatinku novu” u stečaju u Sinju je naišla na opće zadovoljstvo. Računalo se, ako je netko odlučio za preostalu imovinu “Dalmatinke” dati svoj novac, sigurno će nešto napraviti, neće je prepustiti daljnjem propadanju. Poslije vijesti da je “Business park” zatražio produljenje roka za plaćanje preostalog iznosa za novih 60 dana, te da je Trgovački sud u Splitu 27. prosinca tom zahtjevu udovoljio, došlo je do promjene raspoloženja u Sinju. Razumljivo je da se više od 22 milijuna kuna, koliko je “Business park” trebao doplatiti, ne drži u malom džepu. Kažu da je potrebno vrijeme kako bi se osigurao bankarski kredit, a kako se radi o proceduri, uz to i na prelasku godine, potrebno je vrijeme. Sinjska javnost imala bi za te teškoće puno više razumijevanja kad bi dobili bilo kakvu informaciju, barem u grubim naznakama, o tome kakvi su planovi investitora s tim prostorom. Osim ako ni potencijalnim kupcima to još nije poznato, odnosno ako su i oni razapeti na dva kolosijeka: na jednoj strani rade na osiguravanju potrebnih sredstava za kupnju, a na drugoj su u potrazi za investitorom. U svakom slučaju, priči s “Dalmatinkom” nikad kraja. Urušavanje “Dalmatinke” počelo je raspadom bivše zajedničke države, u kojoj je sinjska tvornica posljedično gubila tržište, te izostankom restrukturiranja u skladu s novonastalim okolnostima. Umjesto toga, “Dalmatinka” je upala u žrvanj pretvorbe i privatizacije na hrvatski način. Procijenjena vrijednost tvornice od 62 milijuna njemačkih maraka topila se kao snijeg na suncu, a država je, kupujući socijalni mir, u desetak godina u “Dalmatinku” ulupala gotovo 400 milijuna kuna. Unatoč tomu, nad “Dalmatinkom” je 2001. godine otvoren stečaj, a tadašnjih 860 zaposlenika upućeno je na Zavod za zapošljavanje bez isplaćenih plaća i otpremnina. U ulozi spasitelja sinjske tvornice iskrsnula je tvrtka “La Distributrice” iz Trsta, u vlasništvu braće Ladini, koji su Trgovačkom sudu i stečajnoj upraviteljici Blanki Tuđen Mazuth – kasnije se doznalo, njihovoj staroj dobroj poznanici i partnerici iz drugih stečajeva hrvatskih tvrtki – zajamčili nastavak proizvodnje konca u Sinju uz zapošljavanje 300 radnika i ulaganja u tehnološku obnovu tvornice. Obećanja talijanskih kupaca, kojima je “Dalmatinka” zapravo isporučena kao na pladnju, ubrzo su se rasprsnula kao mjehur od sapunice. Izostala je obećana tehnološka obnova, a zaposlenici, nezadovoljni neisplatama zarađenih plaća, rad su zamijenili prosvjedima protiv poslodavca. U takvim je okolnostima tvrtka braće Ladini, nazvana “Dalmatinka nova”, polovinom 2001. godine otišla u stečaj. S tim da su talijanski vlasnici od dotadašnjeg kompleksa “očenili” 38.000 četvornih metara u korist talijansko-hrvatske tvrtke “Petrolvila&Bilić” za 4,05 milijuna eura, koje nitko nije vidio niti je itko od radnika osjetio postojanje toga novca. I danas se u sinjskim kuloarima može čuti da je to bila transakcija samom sebi.

Zaposlenicima ni lipe

Ako se utrži novac od prodaje “Dalmatinke”, njegovom primarnom raspodjelom bivši zaposlenici neće dobiti ni lipe jer je iznos toliki da se ne mogu namiriti ni sva potraživanja razlučnih vjerovnika. A tu je i milijunski trošak stečajnog postupka. U takvim okolnostima sinjsko Gradsko vijeće na inicijativu vijećnika Mosta nezavisnih lista donijelo je deklaraciju kojom pozivaju dio razlučnih vjerovnika – tvrtke u vlasništvu gradova i općina cetinskog kraja, javne državne tvrtke i Ministarstvo financija – da se odreknu svojih potraživanja u korist radnika. Koliko je poznato, taj poziv iz Sinja nije naišao na pozitivan odjek.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here