Anica G., danas 79-godišnja umirovljenica sa završena četiri razreda osnovne škole, rodom iz sela Grabovnik u općini Ljubuški, osuđena je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na dvije i pol godine zatvora zbog toga što je varala državu Hrvatsku punih 17 godina primajući mirovinu na koju nije imala pravo
Nepravomoćnom presudom umirovljenica, kojoj se sudilo u odsutnosti, dužna je u roku od 15 dana vratiti i više od 288 tisuća kuna, za koliko je oštetila Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, piše Slobodna Dalmacija.
Osuđena je jer je primala oko 150 eura mirovine od 1. lipnja 1995. godine do 30. rujna 2012. godine u Zagrebu, a sve na osnovi radne knjižice koju je priložila i u kojoj je bio “neistinito unijet i ovjeren podatak o njezinom zaposlenju u Aluminijskom kombinatu Mostar, R.J. Boksitni rudnici”.
Naime, po presudi, ti su podaci pokazivali da je u kombinatu bila zaposlena od 10. veljače 1957. godine do 31. prosinca 1990. godine s prekidima iako, kako je poslije utvrđeno tijekom postupka, nikada nije radila kod tog poslodavca. Anica je na osnovi takve radne knjižice u lipnju 1995. godine podnijela Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zahtjev za prijevremenu starosnu mirovinu, a ovlaštene osobe HZMO-a povjerovale su joj te joj je priznato pravo na mirovinu.
Tijekom suđenja 79–godišnjakinja nije dala obranu, nego je pročitan njezin iskaz iz lipnja 2013. godine dan policiji u Ljubuškom. Rekla je da je činjenica da je 20 godina primala mirovinu, ali legalno, te da je za vrijeme Domovinskog rata oko tri mjeseca bila kod svoje kćeri u Zagrebu. Od susjeda je čula da se može dobiti mirovina tko ima valjane dokumente i tada je odlučila prijaviti se kod kćeri. Kazala je da je, koliko se sjeća, u Aluminijskom kombinatu Mostar RJ Boksitni rudnici radila četiri ili pet godina.
– Prvi put sam počela raditi s 18 godina u poduzeću koje se bavilo izgradnjom vodonatopnih kanala na području općine Ljubuški, ali ne mogu se sjetiti kako se poduzeće zvalo – rekla je. Kad su je policajci pitali gdje je i na koji način krivotvorila podatke u svojoj radnoj knjižici, umirovljenica je rekla da joj “to nije poznato, te se ne može sjetiti gdje je sve radila i koliko ukupno ima radnog staža”. Kad su je pitali je li i od koga primila ikakav dokument kojim se tražilo da vrati mirovinu, rekla je da je u dva navrata dobila dopis od Mirovinskog fonda RH sa zahtjevom da vrati mirovinu, ali da je ne može vratiti jer je lošeg imovinskog stanja.
– Neosporno je da optužena nije ostvarila mirovinski staž u BiH i nije evidentirana u Matičnoj evidenciji zaposlenih u poduzeću Aluminij d.d. Mostar – Boksitni rudnici Mostar, niti je zavedena u bazi Matične evidencije aktivnih osiguranika Federalnog zavoda. Optužena je uz zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu predala radnu knjižicu s neistinitim podacima o ostvarenom stažu od 30 godina, 4 mjeseca i 20 dana.
Osim tog navedenog staža, optužena je u radnoj knjižici imala upisan radni staž u trajanju od jednog mjeseca u RH, i to tijekom 1995. godine, a što su bili nužni uvjeti za ishođenje mirovine u RH – objasnila je, među ostalim, u obrazloženju presude sutkinja Jasna Zoretić Rendulić, dodajući da je u to vrijeme bila praksa da mirovinu isplaćuje država u kojoj je radnik imao zadnje zaposlenje.
Tek je u studenom 2001. godine došlo do sporazuma BiH i RH u kojem je dogovoreno da će svaka država isplaćivati mirovinu za dio staža koji je ostvaren u svakoj pojedinoj državi.
– Kako u slučaju Anice G. RH nije trebala za ubuduće isplaćivati nikakvu mirovinu budući da je njezin radni staž koji je ostvaren u RH manji od godinu dana, tj. iznosio je samo jedan mjesec, mirovinu je trebala isplaćivati BiH. U postupku kontrole i nadzora HZMO je utvrdio da optužena nije imala dana radnog staža u BiH, o čemu je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Kantona u Mostaru donio rješenje kojim se odbija zahtjev za ponovno određivanje starosne mirovine s obzirom na to da je utvrđeno da optužena nikada nije bila zaposlena u tom poduzeću i da u BiH nema niti jednog dana radnog staža.
HZMO je po primitku tog rješenja 30. rujna 2012. godine donio rješenje o obustavi isplate mirovine – navela je sutkinja u obrazloženju presude.
Zaključila je i da je “optužena svjesno i namjerno postupala znajući da u BiH nema niti dana staža te namjerno ostvarila samo mjesec dana staža u RH, a koliko je bilo potrebno da bi tada Hrvatska isplaćivala mirovinu”.
– Od olakotnih okolnosti uzeta je u obzir dosadašnja nekažnjavanost, dok joj je od otegotnih okolnosti uzeta činjenica jačine ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, a to je da je djelo počinjeno na teret državnog proračuna RH, da ništa na ime štete nije vraćeno, a koja okolnost bi bila od utjecaja na visinu kazne. Sud smatra da se jedino bezuvjetnom kaznom zatvora može postići tražena svrha kažnjavanja i da je izrečena kazneno-pravna sankcija razmjerna težini počinjenog djela i društvenoj opasnosti istog – presudila je sutkinja zagrebačkog Općinskog kaznenog suda.