Ideali…

Ideali. Riječ toliko bremenita značenjem. Riječ toliko bogata sadržajem da bi trebalo napisati metre i metre knjiga da bi se pokušalo opisati što ideali sve znače i što predstavljaju.

Možda ne razmišljamo o tome, ali životi su nam duboko protkani idealima, a da toga i nismo uvijek svjesni. Životi nam protječu u sjeni ideala premda često hodimo zemljom ne njih se osobito ne osvrćući.

Kranjčević je svu tu silnu misao o idealima najbolje opjevao u „Mojsiju“ kad ono reče kako ćemo umrijeti onda kad u ideale svoje počnemo sumnjati. Osvrnemo li se barem na trenutak na značenje ideala u našim životima, kako osobnim i obiteljskim, tako i društvenim, uočit ćemo da su ideali snažna pokretačka sila koja naše živote neprestano tjera da idu dalje, za novim, nepoznatim, svježim, za sadržajima koji naše dane čine plemenitijima, vrjednijima, osmišljenijima, svježijima i punima energije za uvijek neko novo i bolje sutra.

Teško je i zamisliti kakva bi ustajala baruština bio život, svijet i povijest kad ideala ne bi bilo, kad ne bi bilo vizija koje potiču ljudsko srce da uvijek kreće u nove pustolovine i svijet i život učine ovom loptom šarenom kakva zaista i jest. Među nama, djecom Adamovom, teško je naći onog ili onu koja baš nikad u životu nije sanjario i zanosio se nekim idealom, možda realno ne tako značajnim niti velikim, ali da pojedinoj osobi tako ključnim za daljnji tijek života. I premda mnogi od njih nikad nisu ostvareni, ideali čine važan dio naših života i teško bi bilo život zamisliti bez njih. Druga bi tema bila razmišljati o idealima s obzirom na sadržaj; kakvi su i jesu li moralno prihvatljivi ili ne. Mi ćemo ostati skloni mišljenju da ideal uvijek podrazumijeva ono što je u sebi zaista dobro, dapače – najbolje. Razuman čovjek na takav način shvaća ideale.

Ideali su uvijek povezani s nadom. Premda ih je teško provesti u djelo, ostvariti ih, nada je ona snaga koja ih uvijek odražava živima, poput topline koje našoj duši osigurava da svoje ideale uvijek održi živima. Zato je život bez ideala život bez nade. Teško je i zamisliti, a kamo li u riječi staviti kakav bi to bio život; život bez ideala, život bez nade. Možda nešto poput pustoši arktičkih ledenih površina koje ne odaju ni traga života, već samo sablasna tišina govori o surovosti kraja kojeg pokriva.

U ovom kontekstu valja progovoriti o današnjoj mladeži i njihovom stavu prema idealima. Ne možemo pobjeći od činjenice da je današnje vrijeme doba besmisla u kojemu se mladi čovjek utapa. Kao da je nastupilo doba u kojemu mladi nemaju nikakvih ideala. Tko iole ima doticaja s njima, vrlo brzo uočava da je današnja mladež izgubljena u potpunom tupilu, da živi život lišen svakog interesa, svakog ideala, a time i nade koja bi njihove živote pokrenula u pozitivnom smjeru, prema nekom boljem sutra. Ovdje, dakako, izostavljamo malu manjinu onih koji zaista pokušavaju nešto učiniti i trgnuti se iz letargije u koju ih gura ovo vrijeme i ovo društvo koje je i samo izgubljeno u čudnoj mješavini zarobljenosti u vlastitu prošlost, vlastite demone sebeljublja i uskogrudnih shvaćanja koja mu ne dozvoljavaju gledati izvan granica vlastitog miljea.

Živjeti u tom i takvom ambijentu za mladog čovjeka znači izlaz tražiti u neprestanoj zabavi, nerijetko potaknutoj opijatima, kako bi se što više i što dulje zaboravilo na sav besmisao koji ga okružuje. To je kontekst koji ne pruža ništa novo, ništa hvale vrijedno, ništa što bi nas trgnulo iz letargije u kojoj se utapamo već tako dugo. Mladež i mladost uvijek su bili sloj društva i razdoblje života protkano visokim idealima. Danas kao da je tih ideala iz svijesti mladog čovjeka nestalo. Njega je teško zainteresirati za bilo što, a da to nije beskrajna zabava, što nije zaborav koji ga „otkači“ od mučne stvarnosti. Potpuni besmisao u kojemu živi postao je životna stvarnost. Škola je gnjavaža bez perspektive jer kod nas dobro žive kriminalci i političari, a ne dobro obrazovani, posla nema, a ne isplati ga se tražiti jer plaća ili nema ili su premale za dostojan život, a ionako se mutnim poslovima bolje može zaraditi. Ne vrijedi sklapati brak i zasnivati obitelj jer to znači obvezu koju nije moguće obdržavati jer nema sredstava za život, a biti slobodan bolje je nego biti „vezan“ obitelji. Bolje je ne imati inicijative ili ideala jer su takvi u našem društvu ismijani, ponižavani i izolirani na njegov rub. Ne vrijedi truditi se ni oko čega jer u našem društvu najbolje prolaze oni koji nisu ni prstom makli, a imaju sve.

Sve je to čudan konglomerat ideja koje nas okružuju, ideja koje su zapravo zaključci koje mladi čovjek, često i nesvjesno, izvlači iz naše stvarnosti. On se samo želi prilagoditi. Ako se u njegovoj svijesti pojavi neki ideal za koji bi bilo vrijedno boriti se, surova stvarnost vrlo ga brzo odgovori od takve ideje. I on se za tren oka vraća u svoje beznađe, u život koji predstavlja životarenje i neprestanu potragu za zabavom koja bi ga barem na trenutak otrgnula iz ralja ovoga učmalog društva i odvela u neki svijet koji pršti optimizmom, koji odiše nadom, u svijet koji ima svoje ideale. Jer u ovom svijetu, čovjek bez ideala ionako umire. To mladi čovjek našega vremena, kao i svakog vremena, intenzivno intuitivno osjeća. Zato on treba uzore koji će biti ostvarenje ideala koji bi pokrenuli njegov život. Budući da ih ne nalazi, ostaje mu prepustiti se beznađu društvene klime u kojoj se godinama utapamo. Zato ne čudi more društvenih problema o kojima svakodnevno gledamo, slušamo i čitamo. Problema u koje su uključeni mladi kojima nismo pružili nikakve razloge nade.

Sad je neko drugo vrijeme. U njemu je tako malo prostora za snove, za želje, za radost. Ni malo nam se ne sviđa. U njemu su boje ozbiljne, tamne, zagasite, baš kao boja davno otpalog lista koji nekoć bijaše zelen i pun života, glasnik proljeća koje je bilo došlo i; minulo odavno, zauvijek. Vrijeme je koje ne poznaje radost, koje ne priznaje snove, u kojem nema mjesta mašti. Vrijeme je trezvenosti, hladnog intelektualizma, beskrupuloznog trčanja za profitom, vrijeme puste taštine, izvrnutih vrijednosti, lažnih obećanja, izdanih prijateljstava, potonulih nada, neuzvraćenih ljubavi… Tko se usuđuje sanjati!? Misliti svojom glavom!? Izraziti ono što osjeća!? Imati snove i ideale?! Za takve je naziv jasan- neprilagođeni.

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here