Kada je Hrvatska izišla iz Jugoslavije, iz Hrvatske su otišli (izbjegli) mnogi Srbi koji nisu htjeli (mogli) živjeti u hrvatskoj državi, a nisu uspjeli od dijela njezina teritorija napraviti Srbiju ili Srpsku krajinu. Istovremeno, u Hrvatskoj su ostali mnogi politički „nehrvati“ i „antihrvati“ (različitog, pa i hrvatskog etničkog podrijetla) koji također nisu htjeli živjeti u hrvatskoj državi i čekali su da ih JNA (ili bilo tko) oslobodi.
Oni se nisu kompromitirali sudjelovanjem u vojnim napadima na Hrvatsku Oni su „građani“, „kozmopoliti“, „groze“ se rata, tog „ludila“ u kojem „nisu htjeli sudjelovati“. A zapravo su i te kako sudjelovali i još uvijek sudjeluju nazivajući obranu domovine „ludilom“, sijući defetizam, kritizirajući, vrijeđajući i kriminalizirajući branitelje. Danas po svojoj mjeri pokušavaju od Hrvatske napraviti „društveno-političku zajednicu“ bez ikakva sadržaja, tradicije, duha ili emocije. Oni nastoje isprazniti Hrvatsku od svakog hrvatstva, a Hrvate pretvoriti u bezlične „porezne obveznike“, „građane“ ili pak nositelje OIB-a. U tom nastojanju (zlo)upotrebljavaju „kulturu“, školstvo (kurikulum), medije, Vladine i nevladine udruge, antifašizam, manjinske politike itd. Ali sve to nije dovoljno. Da bi taj naum uspio, potrebno je destabilizirati hrvatsku državu, razoriti društvo, obezvrijediti institucije i pojedince, unijeti nepovjerenje, beznađe, defetizam, osjećaj nemoći i zaključak kako je Republika Hrvatska „povijesna pogreška“, „nepotreban eksperiment“, „slučajna država“, „(klero)fašistička tvorevina“, uglavnom „propala stvar“. Uz to ide i „podsjećanje“ na to da je nekada „bilo bolje“. Zašto se onda ne bismo vratili u prošlost koja je bila bolja od sadašnjosti? Zašto se ne bismo vratili u mladost, jugoslavensku arkadiju gdje su tobože tekli med i mlijeko, gdje su svi bili zaposleni i nitko nije odlazio raditi u inozemstvo. Svi su išli na ljetovanja i zimovanja, dobivali stanove od države, uživali u radnim akcijama, u bratstvu i jedinstvu, a sve pod zaštitom svemoćne Udbe i jugoslavenske komunističke armije – treće ili četvrte vojne sile u Europi. Zašto ne bismo čvršće povezali „region“, „ove prostore“, „naše zemlje“ i „naše narode“, pitaju nas svakodnevno stari i mladi „antifašisti“, “kozmopoliti“, „otvorenodruštvaši“, „anarhisti“, „socijalisti“, „ljevičari“, „građanska avangarda“. Svi oni poput krpelja, čvrsto prikačeni na državni proračun, očekuju da ćemo već jednom, sliježući ramenima, bezvoljni i razočarani, odustati od svoje države i prihvatiti njihove ideje i njihovu državu – njihovu, bez obzira na formu. Nisu svi gore nabrojeni jedini koji destabiliziraju Republiku Hrvatsku i koji je žele utopiti u svojim utopijama. Rame uz rame s njima marširaju i „pravi Hrvati“, „desničari“, paraustaše, odnosno paradni ustaše ili ustaše za pare – pristaše jedne druge utopije – Nezavisne Države Hrvatske. I za njih je Republika Hrvatska „povijesna pogreška“ koju su stvorili i njome vladaju „udbaši“ i „Jugoslaveni“. „Tuđman je Udbin projekt“, kliče frustrirana intelektualna perjanica gore opisanih, neuspješni kandidat za svaku ozbiljniju funkciju u Hrvatskoj, potvrđujući upravo ono u što nas udbaši već dugo i na razne načine pokušavaju uvjeriti. Nerealizirane, iskompleksirane, neprepoznate i nepriznate „nacionalne veličine“ s friziranim biografijama (i bibliografijama) lažu o sebi, lažu o Hrvatskoj, lažu o Tuđmanu, lažu o ratnim „izdajama“ i „prodajama“, o domoljublju i svojim „junačkim djelima“. Kada je padao Vukovar, htjeli su jurišati na Banske dvore. Tužakali su Hrvatsku stranim državama i njihovim „nedržavnim“ organizacijama. Isti su, ako ne i gori nego njihovi komunistički antipodi. Ne valja Hrvatska kojom oni ne vladaju! Ne valja Hrvatska u kojoj oni i njihovi ne prolaze na svim natječajima! To je ono što se prikriva ideološkim dimnim zavjesama; što će im Hrvatska ako u njoj nisu Foča i Novi Pazar s dva-tri milijuna „Hrvata islamske vjeroispovijesti“. Što će im Hrvatska ako joj je prvo polje u grbu crveno, a trgovi u nekim gradovima (odlukom nadležnih skupština) zovu se imenom J. B. Tita. Što će im Hrvatska u kojoj ne mogu postrojavati stranačku vojsku u crnim odorama, uzvikivati „stari hrvatski pozdrav“ i „mjeriti kukuruz“. Jedno je bilo tako pozdravljati u NUštru 1991. pod granatama, a sasvim drugo u FrankfUrtu 2016. uz roštilj i pivo. Oni iz Nuštra zaslužuju razumijevanje, a ovi iz Frankfurta samo prijezir jer nanose štetu Hrvatskoj i potpuno je nevažno rade li to s namjerom ili iz inata i gluposti. Oni koji nisu dostojni pobjede u Domovinskom ratu, koja nam nudi slobodu, ali s njom i odgovornost; oni koji tu pobjedu i ne smatraju svojom jer nisu ostvarili politički cilj/iluziju ili osobne ciljeve – predsjedničko ili ministarsko mjesto, ravnateljstvo, mjesto na listi, traže utjehu i utočište u samoviktimizaciji i patetici davnih poraza koji ni na što ne obvezuju, a najmanje na racionalnost i odgovornost. Ne treba zanemariti ni ideološko/političko poduzetništvo, odnosno ekonomsku isplativost „paraustašovanja“ (kao i brata mu blizanca „antifašizma“) na što ukazuje i činjenica da je „pravaških“ strančica skoro koliko i „nevladinih udruga“, a skupa ih je više nego OPG-ova na kojima pošteni ljudi teško rade. Golema većina hrvatskog naroda (građana) ne pripada opisanim krajnostima i umjesto bolje prošlosti htjeli bi bolju sadašnjost i još bolju budućnost. Oni ne žele grobišta svojih predaka pretvarati u staništa za svoju djecu. Republika Hrvatska je neovisna država, punopravna članica Europske unije i NATO-a. Naš je glavni grad Zagreb, a sjedište organizacija čiji smo članovi su u Bruxellesu, a ne u Beogradu. To je glavni grad Republike Srbije koja nam je susjedna zemlja, kao što su to Mađarska, Slovenija, Italija, Bosna i Hercegovina te Crna Gora. Od njih nas dijele državne granice, a povezuje nas povijest – pripadanje zajedničkim carstvima ili državama, povezuju nas savezi ili međusobni ratovi. S nekima od susjednih država, osim prošlosti, veže nas i sadašnjost; Italija, Mađarska i Slovenija također su članice EU i NATO-a. Na jarbolima pred našim državnim institucijama, pored nacionalnih, iste su zastave. Većina naših ljudi, potpuno svjesna navedenog i te kako cijeni našu suverenost, kao i činjenicu da nikada više nećemo biti u bilo kakvom „jugoslavenskom“ ili „balkanskom“ savezu. Zato se i ne osvrću na srbijanske note (ni diplomatske/Dačić ni muzičke/Ceca) niti strahuju od njihove „regionalne nadležnosti“ na području „čitave Jugoslavije“ s kojom Srbija naravno „nema ništa“ kada ih se pita za napade na Hrvatsku. Potrebno je još samo da naša politička vodstva, naše društvene elite postanu svjesni naše slobode, snage i mogućnosti. Za početak je dovoljno da naše Državno odvjetništvo doista postane državno i napokon počne raditi svoj posao – progoniti odgovorne za napade na državu, za masovna ubojstva i razaranja (kao i za sva ostala kaznena djela, po redu, a ne po političkim narudžbama ili potrebama). Tada bi i ratni huškači koji su nam prijetili i poručivali kako Glina nikada neće biti u Hrvatskoj bili tiši, a o vojvodama i raznim „ministrima“ koji nam strašno zamjeraju i nikad nam neće oprostiti što smo se obranili i što smo preživjeli njihove napade da ne govorimo. Tada bi i „psi političke tranzicije“ u Hrvatskoj, njihova braća po mržnji i gluposti, postali potpuno društveno irelevantni. (Večernji list)
