Josip Muselimović čovjek za sva vremena i sve režime

Rođen je davnih tridesetih godina dvadesetog stoljeća u malom broćanskom selu Bijakovići. Njegovi su bili vrijedni seljaci i dobri kmetovi. Toliko dobri da su se odrekli svoga prezimena i uzeli agino. On je od rane mladosti patio za visinama, onako kako pate uhljebljeni malograđani i potkoženi seljačići u tuđem velikom gradu.

Advokat, krivičar za komunističkog režima u Mostaru. Trebalo je biti dobro nagodan i podoban pa opstati. Braniti političke sumnjivce i optuženike mogao je samo netko s dobrim zaleđem. Tijekom rata, kao i u miru, priklonio se jačem, čak najjačem.

Bio je Tutin consigliere u ratnom Mostaru. Branio je optužene zločince. I tu je trebalo dobro zaleđe, ali još više debeo obraz. Koristio je ratni kaos, neuređen sustav i grubu silu. Obranio je kiseljačkog zločinca Rajića u procesu pred sudom u Mostaru.

Znao je da su večer prije suđenja Tutini jajoglavci prijetili sudcu da će mu zapaliti kuću zajedno s ukućanima ako ne oslobodi optuženog viteza.

Blagoglagoljiv, glumio je regularnost postupka kao da se nalazi pred sudom iz američkih serija. Uvečer je u svome hotelu u Bijakovićima slavio zajedno s oslobođenim ubojicom i neoptuženim ubojicama.

Nekoliko godina kasnije svi oni završili su u zatvoru za zločine protiv čovječnosti, a on je postao humanist stoljeća. Dobio je povelju Međunarodne lige humanista iz Zenice. Prije njega istu nagradu dobio je Ante Jelavić, a zatim je dobio deset godina zatvora. On ga je branio.

S njim je smišljao i provodio samoupravu. Pisao zakone, referendumsko pitanje. Tisuće ljudi ostalo je bez posla, hrvatska pozicija u BiH je uništena.

Branio je i Tutinog doglavnika Andabaka i mnoge druge. U Mostaru kažu: „Ako te on brani spremaj deku“. Ali, to je otkako nema Tute. Za njegovog vakta bi se izvukao i još bi slavio u Bijakovićima.


Branio je i Čovića, a ovaj ga kasnije nagovarao da se kandidira za hrvatskog člana Predsjedništva. Kao da je on Borjana Krišto da nasjedne na tu navlakušu. Bolje je ostati u dobrim odnosima s visokim pokroviteljem gospodinom Komšićem.

Kada mu je u najtežim vremenima nuđeno da bude predsjednik HDZ-a, rekao je da je u „predinfarktnom stanju“ i da ne može, jer će i onako brzo umrijeti. To je bilo prije 20 godina. Još nije umro.

Nedostatak hrabrosti za političku borbu nadoknađuje ulogom doživotnog predsjednika Matice hrvatske Mostar. Nije to formalno ogranak kao što su ostali ogranci, nego sami centar. Središnjica je u Zagrebu u Hrvatskoj. Ničega hrvatskog u mostarskoj Matici hrvatskoj već odavno nema.

Godinama je to mamipara i sajam taštine njezinog predsjednika. Odnedavno i poligon za susrete već odumrlih exjugoslavenskih veličina. Počelo je kao Uskrs s Maticom, pa proljeće s Maticom, a danas je kriptojugoslavensko sijelo pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske i do ove godine visokim pokroviteljstvom „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH.

Prije par godina zamalo nije doveo Stjepana Mesića u Mostar da se naruga Hercegovini i pljune u lice Hercegovcima. Da nisu obojica kukavice i da se nisu bojali prosvjeda i nereda i doveo bi ga. Baš kao što je doveo visokog pokrovitelja Komšića za koga i onako nitko ne mari. Mesić ga je odlikovao, zajedno s Franjom Topićem i još nekolicinom ublehaša iz BiH.

Sada on u Zenici odlikuje Mesića. On i Šurlan proglasiše ga „humanistom milenija“-„doživotnim humanistom“. Smislio mu je titulu baš onako kao što je svojevremeno Tuti smislio funkciju doživotnog „predsjednika dragovoljaca“ pa je jadnik dobio doživotnu robiju.

Organizira koncerte klasične glazbe, opere i operete. Ugošćuje orkestre i ansamble, sve na visokoj nozi i pod visokim pokroviteljstvom. Kada se spusti zavjesa, kada se pogase svijetla pozornice i raziđe cijenjena publika, Mostar opet utone u svoj mrak.

Orkestri i ansambli posjedaju u svoje autobuse i vrate se odakle su i došli. Kada prolaze Španjolskim trgom i ne osvrnu se na Hrvatsko narodno kazalište. Visoki pokrovitelji i velike taštine i ne vide „Malu scenu“ kao što ne vide ni sve one male ljude, njihove male potrebe i veliku tugu, veću od očekivanja.
Oprobao se s par proznih tekstova u kojima je pokazao sav nedostatak talenta i skučenost duha. Nije to ravno postavljanju one sramotne hemafroditske skulpture tobožnjeg Marka Marulića pred Kosaču, ali nije ni daleko od toga.

Dao je intervju Glasu koncila u kojem je rekao da je hrvatska politika devedesetih „zavadila narode“ u BiH. Htio se svidjeti Visokim pokroviteljima i Visokom predstavniku. Odnedavno piše putopise u Večernjem listu.

Stužilo mi se dok sam čitao dociranje bijakovićkog kameleona i politikantsko udvaranje Visokom pokrovitelju, posebno kada je doveo onog blećka od ministra Kaplara ili Kaplana, pa sam napisao ovaj tekst za ozdravljenje ko hodža zapis.

Kao Hrvat koji je rođen u Mostaru, koji voli Mostar i koji je čitav život posvetio Mostaru, definitivno priznajem da mi je bliža kultura mostarskih skakaća nego malograđanština mostarskog fiškala.
Vjerodostojnija je i poštenija.
(tekst 2009 godine napisao Marin Topić i poskok info.)

4 KOMENTARI

  1. Ćestitam megamediji na objavi ovoga teksta.Treba siromasima ponoviti sto puta istu stvar da shvate tko su lazni akademici,doktori,licemjeri,izdajnici,klevetnici. Lijepa slika za povjest krivokletnika Mesić i Muselimovića.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here