Kako je općinski vijećnik Matija Radić dobio koncesiju u Brelima za samo 1.200,00 kn godišnje?

I dok su se po Brelima, Baškoj Vodi i Tučepima koncesionari trudili da dobiju što bolju poziciju na kojoj će poslovati ove sezone, vjerojatno najidealnija lokacija za fast food u čitavoj Dalmaciji pripala je Breljaninu Matiji Radiću.

A dobio je i po idiličnoj cijeni. Zakupnina za 15 metara kvadratnih odmorišta na samoj Vrulji košta ga 1200 kuna godišnje, plus PDV. Rezultat je to javnog natječaja Ministarstva poljoprivrede na kojem je Radićeva tvrtka “Ulterius” dala, tvrdi potpisom nekadašnji SDP-ov ministar Tihomir Jakovina, najvišu ponudu. Radić, inače vijećnik SDP-a u vijeću Općine Brela, na temelju Odluke o davanju u zakup šumskog zemljišta iz 2015. godine, ugibalište je popunio kamp-kućicom čiji špaher prži sve u šesnaest. A kako to može, ako na Vrulji nema struje? Preko gigantskog agregata. Postavljene su i improvizirane tende, nadstrešnice što tvore hlad nad pet stolova prekrivenih crvenim kariranim stolnjacima i dvadesetak pripadajućih stolica, a iz kuta bliže cesti viri ploča s primamljivim natpisom “ćevapi, hamburger, hot dog, cheeseburger…”. Vlasnik se osjetio i toliko slobodan da je stolnjak bacio i preko kamenog stola i inače postavljenog na proširenju, radi kojeg ono nosi titulu odmarališta. Nudi pokretni objekt i tople napitke, pivo i ledene čajeve. A svuda oko šekata pogled koji oduzima dah, mir i tišina. A sada o cijenama u kamp-kućici. Mi smo naručili “sprite” u plastičnoj boci i platili ga 15 kuna. Račun dobili nismo, a na pitanje zašto, rečeno nam je da se čeka fiskalna blagajna. E, da su svi kao mi! Hrvatske ceste u izvještaju iz 2016. godine tvrde kako Vruljom dnevno prođe 5181 vozila, a u sezoni ta brojka dosegne 8812 automobila. Kada bi samo jedan posto od ukupnog broja vozača zastali u kamp- kućicu i kupili samo po jedan jedini sok, u blagajni vrujanske ćevabdžinice (naravno, ako je vlasnik u međuvremenu nabavio), na kraju dana našlo bi se 1320 kuna – taman da pokrije godišnju zakupninu i dnevnicu radniku. Budimo iskreni, to je ako ne računamo poreze i davanja. Iako ima Odluku Ministarstva koja mu ovu blagodat dozvoljava, Radićeva tvrtka nema suglasnost Grada Omiša. – Odlukom o komunalnom redu, utvrđena je obaveza da se radi postavljanja štandova ili montažnih objekata prethodno ishodi suglasnost Grada, što vrijedi i za lokaciju Vrulja, gdje nismo zaprimili nikakav zahtjev ili izdali suglasnost. Komunalni redar izvršio je uvid i proslijedio nadležnim tijelima zapisnik o istom – stoji u odgovoru Grada. S Matijom Radićem, vlasnikom vrujanske ćevabdžinice razgovarali smo u nekoliko navrata. Kaže kako mu nije jasno zašto bi se netko zanimao za njegov objekt. – Ja ne znam zašto bi nekome bilo zanimljivo to što ja imam fast food na Vrulji. Ili zašto bi netko o tome pisao. Suglasnost Grada Omiša nisam tražio, jer mi ne treba, budući da imam Ugovor o zakupu šumskog zemljišta – govori nam Radić, koji nam je i poslao ulomke iz tog dokumenta. A mitska uvala Vrulja i u osamdesetima je imala ćevabdžinicu. Njezine ruševine locirane su tridesetak metara dalje od ove Radićeve. Pa je možda ovo i svojevrsno oživljavanje povijesti. Doduše, u osamdesetima smo imali i drukčiju strukturu gostiju, danima se putovalo autobusima iz ne tako udaljenih zemalja, hranu su gosti dopremali u hladnjacima, a u restoranima se uglavnom jela riba. A nismo imali ni naprednu strategiju razvoja turizma kao što je sada imamo. Ili ipak nemamo, ako govorimo o Vrulji? (Slobodna Dalmacija)