Makarska SAB-a , Mesić, Josipović i Tonći Pivac u sukobu sami s sobom

Picture taken late on December 27, 2009 shows Croatian President Stjepan Mesic, watching the first results of the presidential elections on the TV news in his presidential office in capital Zagreb. The incumbent, popular centrist Stipe Mesic, stands down in February 2010 after serving the maximum two five-year terms. The 75-year-old is credited with helping transform the former Yugoslav republic from a nationalist autocracy -- the legacy of late strongman Franjo Tudjman -- into a parliamentary democracy, curbing the president's powers. Mesic, the outgoing president, expressed regret that he had failed to get his country into the European club. Some 4.4 million people, including more than 400,000 living abroad, were eligible to vote in Sunday's election to choose a president to steer the Balkans country into the European Union amid a deepening economic crisis and concerns over high-level corruption., Image: 50282915, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AFP

Stipe Mesić u sukobu interesa, ma kako Stipe može biti u sukobu interesa, nakon što nam je deset godina bio predsjednik države, naglas razmišlja dide Jozo.

Unuk ga sluša i tvrdi, da nema nikakvih sukoba niti interesa, on šta je mislio opuhati on je to davno napravio, nastavlja monolog unuk:  „Sićam se ja kada su ga pitali od kuda mu novci za novi stan, tvrdio Stipe da je posudio od prijatelja Slovenca. Kada su ga pitali što je s čekovima australskih donatora , Stipe tvrdio da on to nije uzeo, a na televiziji ima snimka kako ih stavlja u svoj džep. Izjave koje je davao za televizije po Australiji, tvrdio Stipe da on to nije govorio već da je otvarao samo usta. E sad ga ulovili antifašisti di laže o Jasenovcu“, mudro će unuk Josip.
– Ne laže on sinko ništa, on samo glumi, mi smo imali glumca za predsjednika države. Vidiš ti da je on premazan svim mastima, jednu godinu je nacionalista ekstrem desničar, a drugu godinu ekstrem ljevičar, poučava dide Jozo.
Javlja se baba Milka i tvrdi da ga je onda vrtilo u krug, „ako je iša puno desno devedesetih iznilo ga livo devedeset četvrte, kada ga Tuđman potira, skupa s Manolićem“.
– Tako je baba, potvrđuje unuk Josip. Evo i naši makarski antifašisti su ti slični, sićam se kako su Savez antifašističkih boraca i antifašista makarskog primorja dana 20. veljače 2015. godine uputili dopis Gradu Makarska kao prijedlog novog naziva ulica. Predlaže Makarska SABA da se put hotela Miramare do vile Irena, odnosno svetionika nazove Titovim šetalištem, današnja Biokovska ulica da se nazove Partizanska ulica, Današnji franjevački put da se nazove Put žrtava fašizma, Ulica Obitelji Barbieri nema prijedloga za lokaciju. Obrazloženje prijedloga Predsjednika SAB-a Makarska, Tonćija Pivca je da je 35. godišnjica Titove smrti, da je Tito s njima a oni s njim, nadalje navodio je Pivac da se 4. svibnja 1980. godine srca se stegla, nacija u stavu mirno, od Triglava do Đevđelije, od Srijema do Jadrana. Za Tita Pivac tvrdi da je bio putnik ljubavi i mira, čovjek epohe i civilizacije. Nepravda je da se po ulicama preferira tuđmanizam i ignorira titoizam. Bilo je časno živjeti sa Titom, zaključio Pivac, mudro će unuk Josip didu i babi.
– E lipo si ti to nama iscitira, a ako je Mesić antifašist, kako može na pitanje sugovornika sa snimke je li u Jasenovcu ukopano 40 tisuća Srba, Mesić reći: „Trideset i osam. Samo, nemojte se zavaravati, Jasenovac je radio poslije rata još dvije godine. A u grobu ima duboko ukopanih Hrvata.  Mi ćemo sad tražiti da se iskopaju one rake pa ćete vidjeti da su to domobrani i ustaše i Čerkezi… I to ćemo morati svjetsku komisiju dovesti da se vidi tko je tu“. Mesić kaže kako je Tito znao da je Jasenovac ‘falsifikat’ te da zato spomen područje nije nikada niti posjetio. Potom pojašnjava da su u radnom logoru ljudi umirali ‘od tifusa, dizenterije, od ovoga, onoga i umirali su…Mesić je problema imao i zbog snimke govora pred hrvatskim iseljenicima u Australiji početkom 90-tih govori kako je Hrvatska dva puta pobijedila u Drugom svjetskom ratu, i u travnju 1941. kada je proglašena NDH i na kraju rata, govori unuk i nastavlja: „A dide on ti je posta pravi glumac, on je deset godina ka predsjednik pričao viceve, i svi ga volili ka Tita“.
– Ma nemoj ti meni mišat Titu s Mesićem, ljutito će dide.
– A zašto ne, pita unuk.
– Zato što je Tito komunist, zlikovac, pobio svoj narod, a Mesić je antifašist, zajebant ka ovaj naš Pivac, samo je on malo mlađi, tvrdi dide.
– A što je Josipović, pita baba.
– Josipović je glazbenik, njega zanima samo novac, ovaj ZAMP i tko gdje pušta glazbu, tvrdi unuk. Pita dide, a zašto je Ustavni sud odlučio da neće prihvatiti zahtjev bivšeg predsjednika Stjepana Mesića za pokretanjem postupka ustavnosti odluke o ukidanju njegovog ureda, i zašto je Savez antifašističkih boraca i antifašista RH ponudio je Mesiću novi ured.
– A čitao sam o tome pisalo je da “Temeljem ukidanja prava bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića na svoj ured, Savez antifašističkih boraca i antifašista ponudio je počasnom predsjedniku Saveza i bivšem predsjedniku RH prostor za rad u Uredu Saveza u Hatzovoj 16 u Zagrebu”, stajalo je u priopćenju SABA-e, tvrdi unuk.
– E lipo bi mu tribali dat naš Arbun pa neka se ugosti bidni Stipe u Makarskoj, on bi sa ovim našim Pivcem moga još godinama prodavat maglu turistima, pripovidajući o makarskom komunizmu i antifašizmu, žustro će baba.
– E a naši HDZ ovci bi im obnovili spomenike, napravili zvjezdarnicu, a potom bi bili odlikovani u Arbuna, podrugljivo će unuk.
– Pa jel’ u sukobu interesa ili nije, pita baba.
– Baba sukob interesa se odnosi na sukob osobnog interesa na jednoj strani i javnog interesa na drugoj strani, odgovara unuk.
– Pa to je onda ka komunizam ili fašizam, mudro će dide.
– E oni nisu u sukobu interesa, znali su oni biti u koaliciji kao 1939. godine u Poljskoj Staljin, komunist,  potpisuje ugovor s Hitlerom, i napada Poljake sa Istoka i masovno ih kolje. Tako bijedno. Tako mučki… tako fašistički. Kao u najlošijem filmu u kojem Staljin, junak iz naših života, igra rolu antijunaka. Tko tu sad , dragi komunistofili, Antifo, jugoonaničari,  koga da prostite ….? Tko je u dakle u Poljskoj 1939. fašist, a tko antifašist? Poljak, Nijemac ili Rus? Nijemac fašist, kolje jadnog Poljaka, a komunist i “antifašist” Staljin pri tome pomaže fašistu klati tog istog jadnog Poljaka? Što na to kaže “antifašit” Tito u to doba? Što čini KPJ? Otkazuju li kao iskreni antifašisti suradnju Staljinu zbog pokolja nedužnog slavenskog naroda i njihovih antifašističkih heroja? Ili čeka da Brko pokolje, pa da im da nove naredbe po kojim goricama i brdićima Juge da udare? Tito, budući da je uvijek bio proračunata kukavica, koja na giljotinju šalje čak i bivše žene, ako je u pitanju vlastita koža,  ne čini ništa. Tako bijedno. Tako mučki… tako fašistički. Dok Hitler i Staljin skupa kolju veliki antifašist naše mladosti, čovjek koji je izmislio borolete, čovjek koji je upucao vepra, čovjek koji je pojeo jarebicu,  junak naših ulica i trgova kategorički čeka daljnje naredbe vrhovnog komandanta Kominterne! Onog koji ubija antifašističke drugove. Komunistički makijavelizam. I to je činjenica i jedan jako važan podatak iz cijele priče o II Svjetskom ratu  o kojoj nas nisu učili u “slobodnim antifašističkim” školama komunizma. Jedna do neba velika ljaga koju nam i dan danas nastoje prešutjeti. Uz sve ostalo. Zašto? Pa zato jer se u komunisitčkim školama nisu izučavale povijesne činjenice nego propaganda jednog totalitarnog i nimalo antifašističkog režima. O Katinskoj šumi, Staljinovom zločinu koji će par godina kasnije  inspirirati našeg balkanskog Staljina, Tita za sam Bleiburg, kada je primjenio gotovo identičnu tehniku masovnog ubijanja zarobljenih vojnika,  nisu nas također ništa učili. Jugoslavenski dakle antifašizam, antifašizam južnoslavenskih naroda postojao je  tek u početku, vrlo kratko, gotovo minijaturno kao  autohton i istinski antifašistički.  (U Istri se npr.  javlja  još davne  1919-g. nakon upada fašista i prvenstveno se artikulira  kao borba za demokraciju, a hrvatsko stanovništvo shvaća ga i kao borbu za nacionalno oslobođenje.) On bi takav , autohton, i  ostao i razvijao bi se i tijekom II. svj. rata kao u svakoj drugoj zapadnoj demokraciji da se nakon sloma pakta Staljin-Hitler (Ribbentrop-Molotov) na Balkanu, na stranu antifašističkog pokreta nisu umiješali komunisti, da nije došlo do uvoza sovjetske  ideologije. Komunisti,  dojučerašnji Hitlerovi kolaboracionisti, koji su nam taj dio vlastite kolektivne biografije kolektivno izbrisali iz sjećanja, autohtoni južnoslavenski antifašizam, oteli su, uzurpirali,  i  s vremenom ga pretvorili u ideološku borbu za novi klasni poredak, u prosti derivat sovjetske boljševičke revolucije kojem istinske antifašističke vrijednosti ne predstavljaju ništa,  nikakav sveti princip niti bilo kakav imperativ djelovanja. Jugoslavenski antifašizam , ako ga se uopće takvim može zvati, ne može se podizati na pijedestal na koji se može staviti saveznički antifašizam a spomenuti pakt Ribbentrop- Molotov,  dokaz je ideološke  istosti  fašizma i staljinizma. Dokaz o kojem se danas, u Hrvatskoj, zemljici komunistofilnog nelustriranog establišmenta, tako kategorički i tako glasno šuti. Pa se kao Dan antifašističke borbe  i danas uzimaju  datumi kada su sa zakašnjenjem u borbu krenuli komunisti, dojučerašnji Hitlerovi kolaboracionisti, a ne oni dani kada su u ustanke krenuli istinski antifašisti u Srbiji i Hrvatskoj a  koji su ustanke dizali tjednima i mjesecima prije samih komunista. To pravo časti, pravo da ih se naziva antifašistima, imaju tek naši rijetki preci, stvarni antifašisti koji nikada nisu htjeli postati dio ideologije zla boljševičke komunističke partije. A ovaj Mesić, Josipović, naš Tonći Pivac, to su šaljivdžije, koje samo gledaju kako doći do šoldi i sve izist i popit u Arbuna, nemaju oni nikakve veze s Antifašizmom, mudro će unuk.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here