Sudbinski sam od rođenja, kao osoba s invaliditetom, vezan uz zdravstvo. Prošao sam u životu pet operacija i isto toliko ciklusa rehabilitacija. U tih 18 godina koliko sam bio prisiljen koristiti usluge zdravstvenog sustava, jedna stvar je bila konstanta: na životu su ga održavali izvanredni pojedinci. Medicinske sestre, fizioterapeuti, liječnici… koji su ni od čega stvarali nešto

S 18. rođendanom sam prestao ići na besmislene komisije i gubiti vrijeme u zagušljivim čekaonicama da bi mi rekli kako je moje stanje s obzirom na dijagnozu odlično samom činjenicom što sam ustao iz kolica. Uzeo sam stvari u svoje ruke i primio se treniranja. No bio sam jedan od rijetkih koji su si mogli priuštiti sustavu reći: “Zbogom”…

Dvanaest godina poslije rođen je moj sin. S teškom, urođenom manom unutarnjih organa. Preko noći sam tom istom sustavu morao ponovo reći: “Dobar dan”. On je u prvih godinu i pol svog života prošao šest operacija. Sustav je i dalje ovisio o iznimnim pojedincima. I ponovo sam bio blagoslovljen te se sve dobro završilo.

Prije dvije godine sam se javio kao potencijalni donator bubrega jednog djevojčici. Prije svih potrebnih testiranja pio sam kavu s profesorom koji je vodio njen slučaj na “Rebru”. Kada sam ga pitao za vrhunskog mladog kirurga koji je godinu ranije spasio život mom djetetu, rekao mi je: “On, supruga koja je anesteziologinja i njihovo dvoje male djece su otišli za Klagenfurt. Manje posla, veće plaće, cijenjeniji položaji. Ne možemo konkurirati.”

Tada sam se zapitao kome bi moje dijete došlo na operacijski stol da mu je život u tom trenutku ugrožen. Možda nekome tko je jedva završio fakultet? Ili specijalizaciju preko veze? Nekome tko je tamo zahvaljujući partijskoj iskaznici?
Bi li odjel uopće imao kirurga koji može napraviti takav zahvat?

Shvatio sam da se svaki odlazak liječnika plaća – životima.

Ostalo je povijest: moja višegodišnja borba protiv HZZO birokrata i ljigavog Kujundžića, a za klince oboljele od neuroblastoma, ozlijeđene cjepivima, one koji pate od SMA… Svi navedeni su izrodi sustava, tj. njegove žrtve. Sustava koji ima sve preduvjete za savršeno funkcioniranje, ali iz godine u godinu propada i iza sebe ostavlja grobove… Unatoč milijardama koje izdvajamo i rekordnom broju bolnica koje imamo.

Politikanti, partijska uhljebljivanja i krađa nazvana “javnom nabavom” uništili su hrvatsko zdravstvo i pobili zastrašujući broj naših roditelja, supružnika, djece, prijatelja… A ništa bolji nisu ni oni koji u predizbornom vremenu nude jednostavna rješenja za komplicirane probleme. U svom lovu na fotelju su jednako bezdušni.

I zato podržavam dr.sc. Almu Demirović, kao stručnu i empatičnu osobu kojoj nismo samo broj na zdravstvenom kartonu ili korisni idioti na biračkom mjestu.

Ivan Pokupec, prof.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime