Rodu o jeziku

U vremenu u kojoj se diljem svijeta mnogi narodi još uvijek bore za svoju nacionalnu, državnu i jezičnu emancipaciju, u našim je medijima odjeknula vijest o Deklaraciji koja zastupa tvrdnju o nekakvom zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.

Don Ante Žderić

Dok se Kurdi, Palestinci, Tamili, Čečeni i toliki drugi narodi još uvijek bore za svoju državu, za pravo na svoj jezik, kulturu, vjeru ili nevjeru, za svoja temeljna ljudska prava, na ovim našim područjima našlo se na desetke onih koji su potpisali spomenutu Deklaraciju prema kojoj, ispada, da ni autor ovih redaka ne govori jezikom kojim govori… U tom smislu, dok povijest ide naprijed, u cilju nacionalne, jezične i svake druge emancipacije, potpisnici Deklaracije bi kotač povijesti okrenuli natrag, u prošlost. Izgledno je da iz povijesti takvi nisu ništa htjeli naučiti, pa ne znaju (ili ne žele znati?!) da se društveni procesi ne mogu zaustavljati niti okretati u suprotnom smjeru. Tvrditi u spomenutoj Deklaraciji u XXI. stoljeću da je riječ o mjesnim varijacijama istog jezika spomenutih naroda s područja bivše Jugoslavije jednako je suludo, koliko zločesto i diletantski. Uzmemo li u obzir političku motiviranost spomenute Deklaracije, postaje jasno da je ovdje riječ o ideji neojugoslavenstva.  Misliti da bi takva ideja o jeziku bila čin nekog pomirenja naroda iz bivše Jugoslavije može samo netko tko je naivan. Pomirenja nema bez pravde, a pravde nema bez katarze i suočavanja s vlastitom odgovornošću za događaje iz prošlosti, bez opravdavanja i svaljivanja čitave krivice na drugoga.

Nije slučajno da je Deklaracija donesena na pedesetu obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.), koja je bila uvod u Hrvatsko proljeće. Deklaracija iz 1967. bila je reakcija na Novosadski sporazum iz 1954. koji je bio pravi sprovod Hrvatskog jezika, nasilni pokušaj stapanja Hrvatskog i Srpskog jezika u jednu čudnu, vidljivo umjetnu mješavinu kojim nitko nikada nije govorio, uza sve sličnosti dvaju spomenutih jezika. Stavke Novosadskog sporazuma ionako nikada nisu zaživjele u praksi, uza svu represiju državnog sustava, što pokazuje da se nad jezikom ne može vršiti nasilje. Tvrditi spomenutom Deklaracijom (2017.), pedeset godina kasnije, da je ipak riječ o istom jeziku i njegovim varijacijama krajnje je degutantno i providno politiziranje pitanja jezika.

I prosječno obrazovan čovjek znati će da se suvremeni jezici potekli od zajedničkog prajezika, zvanog Indoeuropski. Iz njega su se razvile jezične obitelji: nordijska, slavenska, germanska, romanska, semitska… Riječ je, dakle, o različitim jezicima koji baštine zajedničko porijeklo. Prirodnim i društvenim procesima unutar jezičnih obitelji razvile su se jezične podobitelji. Tako su se unutar slavenske u više od tisućljeća profilirale zapadna (češki, slovački, poljski), južna (slovenski, hrvatski, srpski…) i istočna podobitelj (ruski, bjeloruski, ukrajinski)… Sličnosti tih jezika ne čine ih istim jezikom.

Šveđani, Norvežani i Danci gotovo se potpuno međusobno razumiju, ali svoje jezike nikad nisu nazvali švedsko-norveško-danskim! Još i više, jer su svima trima narodima stoljećima vladali danski kraljevi, sve do početka XX. stoljeća. U usporedni s njima, Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci gurnuti su u zajedničku državu tek 1918. godine. I ta se zajednička država mogla očuvati samo diktaturama, a dva se puta raspala u krvi. Zašto bi onda, njihovi jezici bili jedan jezik, uza sve sličnosti, a ne jezična podobitelj?! Jezici spomenutih naroda na našem prostoru stoljećima su se rađali iz Staroslavenskog, razvijali i diferencirali pod različitim utjecajima i različitim okolnostima. Iako su iskustvo zajedničke nametnute države i diktature u njoj, kao i miješanje naroda, doprinijeli dobrom međusobnom razumijevanju među jezicima, već i sam spomenuti  Novosadski dogovor, koji je bio silom nametnut, pokazuje da su se, posebno Hrvatski i Srpski jezik, toliko razvili i izdiferencirali, da se ni po jednom kriteriju ne mogu smatrati istim jezikom, a kamo li ih pokušavati spojiti u jedan. Svaki takav pokušaj bio je i bio bi nasilje nad jezikom i kulturom, u konačnici, nasilje nad identitetom jednog naroda, uza sve naše sličnosti.

Jezik je jedan od temelje nacionalnog identiteta. Slovenci su kao narod opstali pod tuđinskom vlašću i germanskom kulturnom dominacijom kroz tolika stoljeća upravo zahvaljujući svom jeziku. Slovenski je jezik bio ključni čimbenik formiranja slovenske nacije koja nije nastala oko nekog etničkog imena ili teritorija, nego upravo na temelju slavenskog jezika kojim su govorili. Zatirati jezik znači zatirati nečiji identitet i samobitnost. Poznat je slučaj promašene i propale politike vlade Sjedinjenih Američkih Država koja je do sredine XX. stoljeća djecu američkih starosjedilaca (Indijanaca) odgajala u školama i internatima gdje je bilo kažnjivo govoriti jezike njihovih naroda i plemena. Sama ta činjenica pokazuje važnost jezika za identitet ne samo naroda, nego i svakog pojedinca. Uostalom, i sama hrvatska povijest poznaje tragične pokušaje nasilne mađarizacije, germanizacije i talijanizacije hrvatskog naroda, upravo putem jezika. Ako je povijest osudila takve pokušaje nametanja kao nasilne i neprihvatljive, zbog čega bi pokušaj „jugoslavizacije“ bio nešto prihvatljivo?! Posebno kada znamo da su se obje jugoslavenske državne tvorevine raspale u krvi! Ako je jezik jedan od temelja kulture – a jest – u slučaju „jugoslavizacije“ jezika postavljamo pitanje hoće li istu sudbinu doživjeti i naša kultura, posebno pisana riječ?! Karikirano govoreći, hoće li se tada tvrditi da je Marulić pisao hrvatskim ili nekim jugoslavenskim jezikom?! Nijekanje jezika otvorilo bi Pandorinu kutiju pitanja i zla koje bi se obrušilo na našu kulturu i identitet.

Možemo reći da je pitanje Deklaracije o nekom zajedničkom jeziku ova četiri naroda zločesti ideološki pamflet koji ne može imati nikakve osnove niti učinka. Riječ je o recidivu odavno propalih političkih ideja koje u glavama nekih, na žalost, još nisu nadiđene, ma koliko se god oni skrivali iza demokratskih načela, kulturnog, umjetničkog ili humanitarnog rada. Pomirenje među narodima kao tobožnji motiv u ovom pitanju nije ništa drugo nego maska koja ne može skriti nakaradnu ideju okretanja kotača povijesti u suprotnom smjeru.

Uostalom, tko razborit danas može bilo kojem emancipiranom narodu zanijekati da svoj jezik naziva vlastitim imenom i smatra ga zasebnim, uza sve moguće sličnosti s jezicima drugih naroda?! Ako ništa, to je pravedno i demokratsko pravo svakog naroda, poput prava na ime države, zastavu ili grb. Nijekati samobitnost nečijeg jezika, pogotovo vlastitog, znači sumnjati u vlastiti identitet i ljubav majke koja je i potpisnike suvremene nesretne Deklaracije prve riječi jezika naučila. A sigurno ga nije nazvala „Jugoslavenskim“. Pametnome dosta!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here