Srbi siju mržnju i priželjkuju novi rat

RATNE VUKOVAR BOROVO BOROVOSELO 1991

Lažite, lažite, samo lažite. Nešto će ostati… Taj stari moto opakih režima primijenili su srbijanski vođe u izjavama i komentarima prigodom 20. obljetnice “Oluje”.

Očito, namjera im je bila krenuti u totalnu promidžbenu ofenzivu ne bi li barem sad, nakon 20 godina, poraz pretvorili u kakvu-takvu “pobjedu”. Nisu taj obrazac prvi put primijenili. Još su katastrofu s Kosovskim bojem na koncu i slavili. Za sada svoj povijesni poraz u “Oluji” ne mogu slaviti kao trijumf. Još. Ali se zato pokušava oživjeti mit o krvoločnim Latinima koji nisu porazili Srbe na junačkom megdanu, nego su napravili jedino ono što su i htjeli – napasti, pobiti i protjerati goloruki narod. Kukavički, naravno. A da su se potukli licem u lice kao ravnopravni ratnici sa svijetlim oružjem, nikad Hrvati ne bi slavili. Opet su Srbi jedine žrtve, nitko drugi nije stradao, četiri godine rata koji je pokrenula i zločinima “začinila” valjda neka nepoznata sila su zaboravljene…

Uvrede iz birtije

Naravno da svi znamo kako tako nije bilo. Ima li onda uopće smisla osvrtati se na gomilu izrečenih neistina? Treba li nas zapravo brinuti hrpa laži kad svi znamo da nemaju veze s pameću? Zašto bi nas dirale uvrede? One kao da su izrečene u najgoroj birtiji, a ne s najviših državničkih mjesta, od političke, društvene i vjerske elite? E, pa upravo ova zadnja činjenica i traži reakciju. Nitko se ne bi ni osvrtao da su takve objede izrekli srpski ratni veterani. Oni se nikad neće ni moći pomiriti da su izgubili rat. Shvatljivo bi bilo da tako govore srpski izbjeglice, barem oni koji su čvrsto odlučili kako ni u kojem slučaju i nikada neće živjeti u “ustaškoj državi”. No predsjednik države, premijer, vrhovni duhovni poglavar, ministri… Svi su se razmetali u verbalnim akrobacijama. I nije problem, neka oni osobno izokreću činjenice koliko hoće ako će im duši biti lakše. To im se u Hrvatskoj neće primiti. Ni u svijetu neće baš lako nametnuti svoju srpsku “istinu”. Nasjela im je zasad jedino UEFA, ali ona je ionako opće poznata po licemjerju i čudnovatom shvaćanju pravde. Čak im ni iz Rusije nije upućena riječ podrške. Najgore rade opet sebi i svome narodu. Naravno da Nikolić, Vučić i Vujin nisu srpski narod i ne misle svi kao oni. Naravno da u Srbiji ima i mnogo trezvenih, razboritih ljudi s iskrenim stavovima. Ali, njih nije čuti.

Nema mira

I ponavljamo, nisu svi Srbi isto što i njihovi trenutni vođe. Ali, oni jesu njihovi vođe! Nitko im nije Nikolića nametnuo za predsjednika, a Vučića za premijera. Demokratski su ih izabrali u Srbiji i oni ih predstavljaju. Dakle, srbijanski vođe ovim izazvaju odium prema svom narodu. Pokušavaju rasplamsati mržnju prema Hrvatima, što neminovno izaziva isto i s druge strane. Najveći je bestidnik sam Vučić. On uporno tvrdi kako pruža ruku mira, sad Bošnjacima u Srebrenici, sad Hrvatima, a zapravo radi sve suprotno. No, najopasnije u cijeloj ovoj tužnoj priči je činjenica da na ovaj način Hrvatska nikad neće imati mira na istočnim granicama. Mlade generacije u Srbiji bit će – htjeli ili ne – zatrovane neistinama i lošim stavovom prema Hrvatima. Jer, kad im se uporno vergla da su im susjedi podlaci i kukavice koji su njihovima nanijeli zlo “bibijskih razmjera”, u svijesti jednog dobrog dijela mladih to ipak ostaje urezano. Uz ovakve “državnike” Srbija se ne treba brinuti – mlade generacije bit će u idućem desetljećima spremne krenuti u osvetnički pohod. Kad se jednom ukaže prilika… I baš to je poanta. Šešeljevcima na čelu Srbije upravo je to zadnja misao: jednom će doći dan kad će se srpska zastava opet vijoriti na Kninskoj tvrđavi! A to znači da se, dok je stanje ovakvo, Hrvatska u odnosu s istočnim “komšijom” ne smije opustiti. I baš će biti zanimljivo vidjeti koji će hrvatski političari i na kakav način krenuti u “otopljavanje odnosa” s promicateljima četničkih misli. Moralo se obaviti I na koncu dopuštam sebi jednu osobnu notu: ono što me nakon svega viđenog najviše žalosti upravo je spomenuta prijetnja budućeg rata. Kad smo kretali u “Oluju”, svjesni smo bili svih opasnosti i mogućnosti da se nikad nećemo vratiti kućama. Ali, bilo nam je i jasno da se to mora obaviti. Bolje da to sve odradimo mi sada, pa makar i stradali, nego da nam sutra moraju ginuti naša djeca. Jesmo li se prevarili? (Slobodna Dalmacija)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here