Dosta je korištenja Franje Tuđmana u rušenju Hrvatske i hrvatske države

Četvrtak je 28. rujna 2017. godine. Sedam je sati ujutro, u krevetu sam. Iza mene je još jedna duga noć bez sna. Ponovno sam pred odlukom, s kojom se borim već mjesecima – okrenuti se na drugu stranu, uvući u sebe i kriviti cijeli svijet, a onda i samoga sebe, zbog teško bolesnog stanja u kojem se nalazimo Hrvatska i ja. Što mi je činiti?

IMG 0158 - Dosta je korištenja Franje Tuđmana u rušenju Hrvatske i hrvatske državeLomim se. Postavljam si brojna pitanja, koja su vezana za moj vrlo buran život u zadnjih pola stoljeća. Na trenutke sam onaj stari (mladi) Ante iz Australije, koji je 1973. odlučio posvetiti život oslobađanju Hrvatske i hrvatskog naroda od komunizma i velikosrpske Jugoslavije. Bila je to obiteljsko-genetsko-refleksna odluka u demokratskom društvu i demokratskoj državi, koja mi je tada, uz sva protivljenja u Australiji i cijelom svijetu prema rušenju Jugoslavije i stvaranju Hrvatske države dala punu slobodu da na demokratski način javno iznosim težnju cijelog hrvatskog naroda (kako sam tada mislio i bio uvjeren) u Hrvatskoj i diljem svijeta da skine sa sebe teške okove velikosrpske politike u Hrvatskoj od 1918. godine.

Mi Hrvati srušili smo Titovu komunističku i velikosrpsku Jugoslaviju

Nakon tog samohrabrenja, koje mjesecima ujutro traje kratko vrijeme, kroz glavu mi prolaze mnogobrojne poteškoće koje me svakodnevno sve snažnije pritišću i izazivaju nemoć. Svjestan sam da je moj životni vijek ograničen i ne bojim se smrti. Daleko više od svega  muči me budućnost Hrvatske i težak osjećaj da moja generacija političkih emigranata nije obavila posao dokraja kad je riječ o osiguravanju barem malo trajnije suverenosti, stabilnosti, prosperiteta te pravednog i poštenog društva u državi hrvatskog naroda, a ne u državi Milorada Pupovca i svih bezbrojnih neprijatelja same ideje hrvatske države, da ih sve ne nabrajam, previše ih je. Svi vrlo dobro znamo tko su i pod kakvim se sve imenima danas skrivaju. Hrvatska politička emigracija prebrzo je i prerano povjerovala hrvatskim komunistima u HDZ-u. Iznad svega osjećam naročito duboko nezadovoljstvo i slabost što hrvatski narod još ni danas ne zna tko su sve bili posebice lojalni pripadnici Udbe u Hrvatskoj i u iseljeništvu. Kako se zovu i tko su ti ljudi koji su ubijali hrvatske političke aktiviste u Hrvatskoj i iseljeništvu, i koji su, sudeći prema mojem dosjeu u Hrvatskom državnom arhivu, i meni radili o glavi. Teško se nosim s činjenicom da je jedan od tih udbaša imao važnu medijsku i obrazovnu ulogu u hrvatskoj zajednici i hrvatskom akademskom društvu u Australiji. IMG 1361 - Dosta je korištenja Franje Tuđmana u rušenju Hrvatske i hrvatske državeMeđutim, daleko više od svega prezirem činjenicu da su se neki od tih udbaša iz svih krajeva svijeta vratili u hrvatsku državu i da danas, zbog zaštite koju uživaju od svih hrvatskih vlasti od 1990. dosad, slobodno i bez straha hodaju ulicom. Zadnjih su dvadesetak godina radili i u državnoj upravi, a u sebi su, dok su sa mnom početkom devedesetih godina pili kavu, govorili:

«Ante, budalo jedna, mi smo stvarni pobjednici» 

«Ante, budalo jedna, mi smo uspjeli, mi smo pobijedili. Vi politički emigranti rušili ste našu Jugoslaviju i naš komunizam, a mi smo ipak pobijedili. Mi ponovno imamo svoju državu. Nije nas briga što se to zove hrvatska država, važno je da mi imamo vlast, da živimo mirno i dobro, da naša djeca imaju zagarantiranu materijalnu budućnost, da se ne moraju potucati po svijetu kao vaša djeca te da nas, koji smo vjerno služili Titu i Partiji, neće do smrti stići zaslužena kazna zbog naših zlodjela u Hrvatskoj i diljem svijeta. Vi, bivši politički emigranti koji ste se vratili u Hrvatsku, sada ste nemoćni i za hrvatsku vlast nepoželjni stari ljudi, ali i još uvijek opasni svjedoci naših zlodjela, i mi vas i dalje kontroliramo i nadziremo. Nije današnja Hrvatska slobodna Australija ili Kanada, države u kojima ste mogli slobodno govoriti i politički djelovati, kao što ste činili do povratka u Hrvatsku. Mi smo stvarni pobjednici, a ne vi».

Udba je omogućila da današnjom Hrvatskom vladaju djeca i unuci partizana, komunista, Jugoslavena i velikosrpska manjina, a ne djeca hrvatskih domoljuba i hrvatskih iseljenika. O tomu bi trebali stalno pisati i oni koji znaju više od mene. Nije dovoljno pisati samo o djeci i unucima udbaša u SDP-u, nego i u HDZ-u i drugim strankama.

FullSizeRender 22 - Dosta je korištenja Franje Tuđmana u rušenju Hrvatske i hrvatske državeI jutros sam zamalo još jedanput donio odluku da se okrenem na drugu stranu, zaklopim oči i ignoriram stvarnost u kojoj se Hrvatska i ja osobno nalazimo. Umoran sam od nespavanja i teških misli koje mi kroz glavu prolaze. I onda, u jednom djeliću sekunde, misao mi skrene na desetke, pa i stotine milijuna Hrvata, koji u više od devet stoljeća nisu doživjeli ono što sam ja doživio – stvaranje hrvatske države. Oni su jadni ginuli i nestajali iz generacije u generaciju, i na kraju gotovo izgubili svaku nadu da će hrvatski narod ipak jednoga dana, protiv volje najmoćnijih država svijeta i tada četvrte najjače vojne sile u Europi, biti najveće političko iznenađenje u svijetu u 20. stoljeću, da će zajedništvom domovinske i iseljene Hrvatske, kao i nadljudskom hrabrošću hrvatskih branitelja, stvoriti svoju samostalnu hrvatsku državu. Bez obzira na to što će nam donijeti nova izuzetno teška i izazovna budućnost, hrvatska historiografija ne smije zaboraviti da smo mi Hrvati bili taj narod koji je na kraju ipak srušio Titovu komunističku Jugoslaviju i velikosrpsku okupaciju Hrvatske od 1918. godine. Mnogi nam u svijetu to još uvijek ne mogu oprostiti.

Hrvatska je danas jedva samostalna, a slobodna nikako

Od samog sam početka, nakon što sam 1973. u Sydneyju izabran za tajnika Matice hrvatske u Australiji, bio dovoljno svjestan činjenice da sam izabrao vrlo neizvjestan, ali i jednako opasan životni put. Ipak, tada nisam mogao ni sanjati kuda će me sve nositi ta odluka, od prognanog političkog emigranta do visokog hrvatskog diplomata, koji će imati svoju malu ulogu u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države i gotovo dvadeset godina diljem svijeta uporno braniti i promicati interese hrvatske države, unatoč svim mogućim podmetanjima i preprekama što su dolazili iz samog središta Ministarstva vanjskih poslova, Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske demokratske zajednice, SDP-a itd. Ako izdržim i završim pisanje knjige, bit će to dosad najopširniji i najvjerniji prikaz doprinosa hrvatske političke emigracije i hrvatskog iseljeništva u stvaranju samostalne hrvatske države. Do prije nekog vremena redovito sam koristio i termin – slobodne hrvatske države, ali danas bih teško obmanjivao samoga sebe kad bi u to vjerovao. Nažalost, Hrvatska je danas jedva samostalna, a slobodna nikako.

Nekoliko mjeseci prije životne odluke u Sydneyju 1973. ušao sam u brak. U materijalnom pogledu supruga i ja nismo imali ništa. Živjeli smo od moje tada skromne plaće. Silno sam patio za Hrvatskom i odlučio sam da ćemo se naša djeca i mi jednoga dana vratiti u Hrvatsku, ali ne prije nego što naša domovina bude slobodna, tj. tek nakon što Titova komunistička Jugoslavija nestane. Tada je to izgledalo kao odlazak čovjeka u svemir u 18. stoljeću. Za mnoge je povratak iz tada strašno daleke Australije bio neostvariv san. Kao društvo, Australija je bila slobodna i demokratska zemlja, ali zbog tiranije udaljenosti, za mnoge doseljenike nakon Drugog svjetskog rata prevladavao je osjećaj osude na smrt na pustom i dalekom kontinentu. Povratak u komunizam i Titovu Jugoslaviju bio bi povratak u staru bijedu i ropstvo, a mi Hrvati svoju državu nismo imali, za razliku od brojnih drugih naroda, primjerice Talijana i Grka, koji su mogli slobodno dolaziti u Australiju i jednako se slobodno vraćati u svoju domovinu. Stoga je moj san o povratku zapravo bio san mladog i vrlo neiskusnog čovjeka, koji prije te monumentalne odluke nije bio politički aktivan u hrvatskoj zajednici u Australiji, osim što je kao amater igrao nogomet za hrvatske klubove u Wodongi, Wollongongu, Sydneyju i Melbourneu, ali koji nije imao drugog načina za održavanje nade u povratak svojoj kući jednoga dana.

Pero kao oružje protiv laži i uništavanja hrvatske države

Jutros sam ipak, uz dosta psihičkog i fizičkog napora, smogao dovoljno snage da ustanem iz kreveta i sjednem za računalo, pun ljutnje, ali i nove odlučnosti da barem još jedno vrijeme ne odustanem od svega za što sam se borio punih pedeset godina. Nemam više dovoljno fizičke snage da hodam po cijelom svijetu ili po našoj Hrvatskoj kako bi propagirao potrebu novog buđenja. SCAN001 500 - Dosta je korištenja Franje Tuđmana u rušenju Hrvatske i hrvatske državeSve što mi je ostalo jest moje iskustvo i moje pero, tj. računalo, kao način borbe do kraja protiv onih koji su nam ukrali hrvatsku državu i koji ponovno raseljavaju hrvatsku djecu diljem svijeta. Kao stvaratelj hrvatske države, od danas se više neću sustezati još otvorenije pisati o najstrašnijim temama u današnjem hrvatskom društvu i hrvatskoj državi. Analizirat ću i postavljati pitanja o lustraciji, od koje svih bježe. Kritizirat ću sve državne dužnosnike koji se zaklinju u zaustavljanje demografske propasti Hrvatske, zaustavljanje novog katastrofalnog iseljavanja Hrvata u svijet i povratak Hrvata iz iseljeništva, a koji zapravo ne misle tako i rade sasvim suprotno. To se jednako odnosi na predsjednicu države Kolindu Grabar-Kitarović i na premijera Andreja Plenkovića, koji ne može dočekati realizaciju globalne Vlade, u kojoj Hrvatska neće imati predstavnika ni na sadašnjoj razini općine u Hrvatskoj. U tom kontekstu pisat ću o opasnostima koje već sada izvana najozbiljnije prijete hrvatskom narodu. Naročito ću upozoriti na opasnost koja nam dolazi iz Beograda, koji se nije odrekao pretenzija na hrvatski teritorij, kao i o glavnom zagovaratelju velikosrpske politike u Hrvatskoj, Miloradu Pupovcu.

Neću se sustezati govoriti ni o katastrofalnoj vanjskoj politici Republike Hrvatske. Već od 1992. glavnu riječ u hrvatskoj diplomaciji (iz drugog reda i zavjetrine) imali su bivši diplomati udbaši, ali i komunistički novinari, koji su odgajali i odgojili već nekoliko generacija hrvatskih diplomata te kojima je potpuno stran smisao hrvatskog domoljublja. Svi su oni redom globalisti ili oportunisti. Takva je i većina hrvatskih veleposlanika, koji danas sjede u glavnim gradovima brojnih država svijeta. Ne treba bježati ni od teške istine da su isti ti udbaški kadrovi imali gotovo jednak utjecaj na diplomatsko usmjeravanje i usavršavanje troje danas najvažnijih čelnika u hrvatskoj državi: predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Svo troje pozivalo se prije dolaska na najviše državne dužnosti na politiku prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Neki su čak govorili da su bili i suradnici dr. Franje Tuđmana, a prava je istina da prvi hrvatski predsjednik nije ustvari ni znao tko su ti ljudi, a ni tko ih je doveo u Ministarstvo vanjskih poslova. Bili su to tada niži državni službenici, koji nisu imali nikakvu ulogu u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Jednostavno, neću se bojati pisati o svemu što od 2000. godine teško muči i tišti hrvatske domoljube i hrvatski narod u cjelini. Naravno, osobitu ću pozornost posvetiti onim ljudima i onim profesijama koje su nekada bile časne i visokocijenjene, a koje danas nemaju ni najmanje odgovornosti i milosti prema ljudima koji se nalaze u teškim životnim situacijama. Zapravo, dobar dio članova tih profesija toliko se obogatio na račun hrvatske sirotinje, ali i pljačkom novca iz državnog proračuna, da im mogu zavidjeti i kolege u najbogatijim državama svijeta. Upravo su ti pojedinci najodgovorniji za skraćivanje životnog vijeka i dovođenje na prosjački štap stotina tisuća hrvatskih građana.

Agrokor: «svađa među mafijašima»

U sedam sati slušam na Hrvatskom radiju vijesti. Plenković, Dalićka, Ramljak i Petrov optužuju Ivicu Todorića za krah Agrokora. Todorić već danima uzvraća teške udarce Vladi i njezinim čelnicima. Optužbe pljušte na sve strane. To što se među njima događa, svuda u svijetu nazvalo bi se «borbom između mafijaša s jedne i druge strane». Da se nalaze u Americi početkom dvadesetog stoljeća, ubijali bi se na ulicama. Novac je podijeljen, izvor u državnoj riznici presušio je. Gospodarska i financijska situacija morat će, po ne znam koji put, tražiti «stezanje pojasa» od materijalno već posve osiromašenog hrvatskog naroda, kao što je to svojevremeno tražio jugoslavenski diktator i zločinac Tito (govor 1962. u Splitu). Vjerujte mi, nije više daleko vrijeme kad će premijer Plenković doći u situaciju da prestane ponavljati mantru o stabilizaciji i kad nam Vlada i svi njezini ministri neće više moći lagati o pravom gospodarskom stanju u Hrvatskoj. Plenković će biti prisiljen imitirati svog idola Tita i tražiti uvođenje novih velikih poreza, koje u njegovo ime u javnost kao test puštaju ministri Marić, Kujundžić i drugi. Više nije u pitanju samo spašavanje Agrokora, nego sveukupna likvidnost cijelog hrvatskog gospodarstva. Hrvatski političari i njihovi kompanjoni opljačkali su Hrvatsku u vrijednosti od najmanje dvadeset Agrokora. Sve će to ubrzo doći na naplatu.

U sljedećem komentaru nastojat ću dokazati da su – uz formalne komuniste, udbaše, jugonostalgičare i velikosrbe u službi Beograda – najveću pljačku i osiromašenje hrvatske proveli hrvatski političari u HDZ-u već i prije, a posebice poslije, smrti dr. Franje Tuđmana. Svoj su lopovluk i prijevaru hrvatskog naroda vješto umatali u mantru povratka politici prvog hrvatskog predsjednika, a svakim svojim potezom činili su sve što je bilo suprotno od onoga što je za svoj narod želio dr. Franjo Tuđman. Dobro sam ga upoznao. Blisko smo surađivali prije prvih slobodnih izbora 1990. godine. Kao predsjednik HSS-a u Australiji dao sam mu punu potporu u stvaranju hrvatske države, koju sam svakodnevno zagovarao i za nju se javno i organizirano borio najmanje punih šesnaest godina prije nego što je dr. Tuđman, nakon prvog posjeta Hrvatima u Americi i Kanadi 1988., odlučio osnovati Hrvatsku demokratsku zajednicu. Ohrabren snažnom potporom hrvatskog iseljeništva nakon drugog posjeta Hrvatima u Kanadi 1989. godine dr. Franjo Tuđman odlučio je boriti se za samostalnu hrvatsku državu a ne za demokratsku Jugoslaviju. U Hrvatskoj političkoj emigraciji bilo je na stotine, ako ne i na tisuće ljudi poput mene. Ja sam bio samo dio jednog snažnog pokreta, bez kojeg ne bi bilo današnje hrvatske države.

Dr. Tuđman ostvario je vjekovnu ideju o samostalnoj hrvatskoj državi

U tom svjetlu, u svom političkom radu, o čemu postoje brojna pisana svjedočanstva (novine, radio i TV intervjui), nikada nisam imao potrebu pozivati se na dr. Franju Tuđmana kao na inspiraciju u borbi za hrvatsku državu. Moji idoli bili su Stjepan Radić, njegov brat dr. Antun Radić i dr. Antun Starčević. Dr. Franjo Tuđman bio je velika hrvatska povijesna ličnost, koja je dovela dokraja vjekovnu borbu hrvatskog naroda za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, i u tom kontekstu ušao je u hrvatsku povijest kao najuspješniji vođa hrvatskog naroda. Nažalost, ta je država bila dobrim dijelom slobodna i samostalna, iako u nevjerojatno teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, samo do smrti predsjednika Tuđmana u prosincu 1999. godine. Nakon odlaska prvog hrvatskog predsjednika s političke scene, u Hrvatskoj dolazi do velikog prevrata i na scenu otvoreno stupaju razni lopovi, strani sluge, udbaši, globalisti, velikosrbi i jugonostalgičari, i to ne samo u SDP-u, nego i u HDZ-u, HSS-u, HSLS-u, HNS-u itd. Postupno, oni uništavaju hrvatsku državu, koju je vodio dr. Franjo Tuđman i koju su u Domovinskom ratu obranili hrabri hrvatski branitelji.

Ako ova hrvatska država koji slučajem i nestane te ako u Hrvatskoj bude ponovno uvedena vanjska diktatura, ideja o hrvatskoj državi neće nikada nestati. Kad je to bilo nemoguće u Hrvatskoj, luč hrvatske državotvornosti gorjela je u hrvatskom iseljeništvu diljem svijeta. I sâm sam dugo vremena nosio jednu malu svijeću te hrvatske državotvornosti. Za nju sam ponovno spreman žrtvovati se i na kraju i umrijeti.

mr.sc. Antun Babić, bivši savjetnik i suradnik predsjednika Tuđmana te bivši hrvatski državotvorni politički emigrant

Zagreb, četvrtak 28. rujna 2017.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here