Kamen s vrata groba

Kamen s ulaza u grob stvarnost je koje se plaši svaki čovjek. Taj kamen predstavlja granicu, među, razdjelnicu između života i smrti, življenja i umiranja, bivanja i nestajanja.

Pokapanje mrtvih u našoj kulturi usko je vezano za taj kamen budući da su grobovi uglavnom kameni ili, u novije vrijeme, betonski, što nužno podrazumijeva da ih zatvara neka vrsta kamena. Taj se kamen pokazuje kao nešto što zauvijek pečati sudbinu onoga od koga se njegovim zatvaranjem opraštamo. U svima nama strah je od tog kamena, barem neka nelagoda. I sam je Isus bio tri dana pokopan u kamenom grobu u obliku sobe, komore, koji je bio zatvoren teškim kamenom. Žene koje su u uskrsno jutro dolazile na grob urediti i pomazati tijelo s pravom su se pitale tko će im ukloniti kamen s vrata groba. Iako su imale u vidu konkretan kamen s groba u koji je u predvečerje Velikog petka bio pokopan Isus, pitanje o uklanjanju kamena s vrata groba ima daleko dublje, ontološko, egzistencijalno i eshatološko značenja. (P)ostaje li taj kamen stalna prijetnja postojanju?! (P)ostaje li zauvijek granica između postojanja i nestajanja?! Ili je to ipak samo nešto što je privremeno, pa makar ta privremenost potrajala do kraja vremena?! I mi se, i ne htijući pitamo – tko će nam ukloniti kamen s vrata groba?! Konkretnije rečeno – tko će nam ukloniti kamen s vrata života?!

don Ante Žderić

Pitanje kamena s vrata groba ostaje jedno od temeljnih pitanja, htjeli mi to sebi priznati ili ne. Negdje u našoj svijesti i podsvijesti stoji to pitanje o grobnom kamenu kao vječnoj prijetnji, nešto što nam, u najmanju ruku, izaziva nelagodu, egistencijalnu tjeskobu. To je pitanje zajedničko svim ljudima bez obzira imali vjerska uvjerenja ili ne, pripadali sadašnjosti ili da su živjeli u prošlosti, ono ne ovisi ni o određenoj rasi, naciji ili kulturi. Ono predstavlja pravi izvor svakog drugog straha jer u temelju naše egzistencije stoji nepobitna činjenica njezine krhkosti. To osobito osjećamo u trenucima bolesti, nesreće ili smrti bliskih nam osoba. Ili kad se to događa nama samima. u tim trenucima prijetnja kamena s vrata groba postane tako stvarna i opipljiva. Kamen zaprijeti ne samo našoj sreći, nego životu kao takvom i samom smislu našeg postojanja. Ne možemo se ne zapitati nestaje li s našim bližnjima ili nama samima sva ljubav, dobrota, žrtva i sve ono što postojanje čini istinski lijepim i vrijednim?! I koji bi smisao života bio ako ne bi bilo nikog tko bi nam uklonio kamen s vrata groba?!

U tom kontekstu valja nam promatrati svetkovinu Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana. Ako puno toga u životu ne možemo razumjeti, onda nam je posebno teško razumjeti Uskrs, koji dotiče život ali je iznad njega. On je, zapravo, poveznica vremena i vječnosti, zahvaća u vrijeme i povijest ali ih nadilazi, otvarajući perspektivu iznad, u onostranom, s drugu stranu groba i smrti. Zato je Isusovo uskrsnuće središnji događaj Božje i ljudske povijesti koje, od tog trenutka, počinju bivati jedna te ista stvarnost. U tom smislu Uskrs je temelj na kojemu naše postojanje i njegov smisao stoje ili padaju. Ne prihvaćati Uskrs značilo bi pristati na prijetnju kamena s vrata groba htijući da on zauvijek naše postojanje jednog dana zatvori u nepostojanje, u ništavilo. Ovdje je izbor sasvim jasan: kamen s vrata groba ili Uskrs! Treće opcije nema. Svako drugo življenje, koje ne bi računalo na Uskrs, bilo bi promašeno, sasvim besmisleno. Jer, što bi čovjeku vrijedilo roditi se, voljeti, žrtvovati se i činiti dobro ako bi svemu tome došao kraj u ništavilu?! Bi li takav život bio smislen?! Posebno onda kada starimo i vidimo da se nad nas nadvila prijetnja kamena s vrata groba?! U tom svjetlu Uskrs se pokazuje kao nužno potreban. Jedini on odgovara na pitanje – tko će nam ukloniti kamen s vrata groba? Jer nešto takvo nije u čovjekovoj domeni. To nas daleko nadmašuje.

Netko bi mogao reći da je Uskrs naša projekcija zbog egzistencijalnog straha. Pitanje bi bilo opravdano onda kada ne bismo imali svjedočanstva Uskrsnulog. Ovdje ne mislimo samo na novozavjetna svjedočanstva, već još i više na svjedočanstva životom tolikih znanih i neznanih koji imaju isto iskustvo Uskrsnulog Isusa Krista, iskustvo koje je potpuno preobrazilo njihove živote. U tom smislu Uskrsnuli se pokazuje kao jamac života kojemu kamen s vrata groba ne predstavlja prijetnju. Sam Uskrsnuli ga je uklonio. Taj kamen, onima koji vjeruju, ostaje tek privremena tehnička stvar. Samo je snaga vjere kadra omogućiti to svjedočanstvo Uskrsnulog koje razbija tamu s druge strane groba, omogućujući da iza tuga rastanka ugledamo nezalazeće svjetlo.

Bez vjere u uskrsnuće vjera se gasi, postaje lijepa priča, ideja, iluzija, pretvara se u fanatizam, ispraznu spiritualnost. Uskrsnuće čvrsto povezuje naš život s vječnošću, naš s Božjim svijetom. Od zore uskrsnuća naš i Božji svijet, polako ali sigurno, postaju jednim, Božja stvarnost postaje našom. Smrt ostaje tjelesno i iskustvo, ali je prestala biti zaprjeka, pregrada razdjelnica. Po Kristovoj smrti i uskrsnuću postala je vidljiva vrata između dvaju svjetova koji postaju jednim. Uskrs točku na kraju naše rečenice života pretvara u zarez. Uskrsnuće je rasvjetljenje tame smrti, preobrazba naše budućnosti u nadu, u stvarnost koja je pred nama. Uskrsnuće je jamstvo te budućnosti koja se više ne ograničava na naš zemaljski hod, već seže preko groba, onkraj vidljivog. Prepoznati ovu dimenziju života moguće je samo onome koji je povjerovao, tko je po vjeri susreo Uskrsnulog. Zato je za takvog čovjeka prijetnja kamena s vrata groba uklonjena, što životu daje da može disati punim plućima.

S tim mislima i u toj vjeri, neka je svima koji slave sretan Uskrs!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here